AVDIN MEHO

Ferid MUHIĆ

"Biti najbolji i takvoga sebe pokazati!" - antropološki kategorički imperativ Bošnjaka spjeva Ženidba Smailagić Mehe u pjevanju Avde Međedovića

Rezime
Tekst formuliše tezu da je spjev "Ženidba Smailagić Mehe" umjetnička cjelina suštinski ujedinjena jasnom antropološkom kvalifikacijom centralnih likova Bošnjaka, i konkretizacijom njihovih etičkih temelja. Za razliku od praktično svih drugih epskih ostvarenja na ovim prostorima, u kojima su ovakvi elementi ili marginalni, ili epizodni, ili neujednačeno prisutni pa čak i kompromitovani u jednoj istoj pjesmi, ovdje je antropološkoaksiološki kontekst dominantna centralna tema čitavog spjeva, a njegova tekstualna podrška konstantno prisutan fokus raznovrsne ali uvijek rigorozne empirijske argumentacije.

Međe vrijednosnog individualnog i socijalnog univerzuma ovog spjeva, udarene su u najviše sfere etičkog elitnog ekskluzivizma. Njegovi centralni likovi Bošnjaci-junaci, sidra svojih moralnih sistema bacaju ne u na dno realne procjene, još manje u mulj tamnih dubina zla, već u nebeske visine maksimalnih vrlina: junaštva, bezuslovne obaveze zadate riječi, poštovanja starijeg, slabijeg i nejakog, apsolutnog uvažavanja roditelja, posebno majke, i plemenitog viteškog odnosa prema djevojci, odnosno, ženi.

"Mrijeti ima, vratiti se nema!"

Ovakva vrijednosna podloga za junake spjeva Bošnjake, uvijek je eksplicitna, a njihova afirmativna demonstracija neprikosnovena obaveza, koja se mora dokazati djelom. Maksima njihove volje formulisana je snagom kategoričkog imperativa i jezgrovito se može sažeti u lapidarno apodiktičkoj zapovijesti: "Samo ono najbolje, dovoljno je dobro za mene!"

Većini, inače mnogobrojnih naučnih i stručnih israživanja, posvećenih monumentalnom spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", zabilježene u pjevanju narodnog barda Avde Međedovića, uz sve njihove dragocjene uvide,promakla je njegova centralna intencija: da portretira antropološki credo i definiše moralni kodeks glavnih likova, odnosno, socijalnog i kulturnog kruga u kom su ponikli i kojem oni pripadaju.

Ovo ukazivanje podjednako važi i za specifične naučne pristupe, kao i za one rjeđe zastupljene multidisciplinarne egzegetske poduhvate. Sigurnost da takva podloga uistinu čini okosnicu čitavog spjeva, kao i uvjerenje da je njena hermenutička demonstracija višestruko produktivna, rekli bismo, i nužna! – definišu dva ključna istraživačka motiva ovog teksta.

Topografijom čitavog spjeva dominiraju dvije konstante, one iste koje se, u ravni značenja, objavljuju i odjekuju kao dvije ultimne zapovijedi:
1. Junak mora težiti sopstvenoj granici, mora htjeti biti u svemu, ali
baš u svemu, najbolji;
2. Ovaj imperativ ekscelentnosti, (odličnosti, izvrsnosti) mora se potvrditi, mora biti djelom dokazan, bez obzira na cijenu, posebno kada je ta cijena sam život.

U osnovi, svi nivoi egzistencije lika su bitni. Od eksterijera lika predočenog dugim i detaljnim upoznavanjem sa oblikom čela, bojom i gustinom kose, kao i načinom njenog češljanja, do jagodica, obrva, očiju, odnosno cijelog izraza lica, njegove spoljašnosti, i od pojave, preko postupaka, do najskrivenijih misli, Bošnjak mora potvrditi da je najljepši i najbolji, mora ne samo doskočiti, nego i otskočiti, nadskočiti sve druge, pa i sebe samog, u svemu i uvijek posebno kad dogori vatra do nokata! Kantova formulacija kategoričkog imperativa, kojom se pojedinac mora rukovoditi nastojanjem da svoje postupke promoviše u princip opšte volje, u ovom
spjevu ima svoju punu afirmaciju. Svi centralni likovi, u svim situacijama, postupaju tako da uistinu mogu poslužiti kao obrazac opšte volje.

Ako bi se Kantova maksima viđena kroz implikacije u ovom ekskluzivnom zahtjevu izvrsnosti sistematski primjenila na Avdin spjev, stekao bi se utisak da njegovi centralni likovi – Bošnjaci (ne samo u odnosu na protivnika, nego i u njihovim uzajamnim prijateljskim relacijama, poštovanju njihovih roditelja, i to majki jednako kao i očeva, djevojaka i žena) o ničemu drugom i ne misle nego samo o tome: da budu najbolji i da to pokažu na djelu!

"Promovisati sebe u opšti obrazac ponašanja", ovjekovječiti se izvrsnošću, potvrditi svoju aristokratičnost (dakle, upravo u osnovnom značenju ove sintagme bivanja najboljim), zrači kao finalna odluka iz njihovog izgleda, svjetluca iz svakog detalja njihove odjeće, blista iz njihovog oružja, tutnji i hrže iz njihovih konja dorata i đogata, alata i bedevija, kulaša i putalja; taj neprikosnoveni zov čita im se iz pogleda, dokazuje se u svakom postupku, žigom kraljevskog pečata potvrđuje se riječima koje mogu izgovoriti samo oni zavjetovani vrlini, riječima kakve i dolikuju jedino najboljima!

Ali dok se lik koji bi Kantov obrazac uzeo za najviši princip sopstvenog djelovanja, zapravo razlaže na anonimnu, depersonalizovanu figuru, bez ikakvih individualnih svojstava, Bošnjaci, likovi spjeva Avde Međedovića, ostaju oštro ocrtani, sa svim svojim personalnim svojstvima. Ako kod Kanta usklađivanje sa zahtjevom kategoričkog imperativa nužno iziskuje gašenje sopstvene volje, i utoliko završava kao negacija pojedinačnosti, u ovom drugom slučaju, zahtjev izvrsnosti ujedno je i maksimalna afirmacija ličnog identiteta.

Pokazati sebe kao najboljega, znači upravo biti individua! Taj čin jeste čin, izdvajanja, razgraničnja, razlikovanja od svih drugih. Ovdje kao da je direktno prisutan jedan drugi imperativ, izveden iz sasvim suprotnih moralnih premisa, onaj koji je formulisao Niče: "Način nas treba razlikovati!" Svaki postupak izdvaja; apsolutno najbolji postupak apsolutno izdvaja! Lik ne samo što ne gubi na individualnosti, ne samo što se ne razlaže, ne samo što se, jezikom hemije rečeno, ne disolvira, nego upravo kroz izuzetnost sopstvene fizičke i mentalne konstitucije, karakterne i moralne svijesti, definiše svaku pa i najfiniju crtu svoje neponovljive unikatne fizionomije!

Kant i Niče, za koje se uvijek vjerovalo da nisu ni dobra, ni moguća kombinacija, u spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", ovim postupkom čine jedan nevjerovatan ali živ i autentičan amalgam!

Upadljivo je i to koliko je ovim postupkom anuliran, neutralizovan, recimo upravo ignorisan aspekt bilo kakve dileme u pogledu toliko diskutovanog i kontroverznog nacionalnog identiteta glavnih junaka spjeva. Tu nema ni pomena o Srbima, ni habera o Hrvatima! Niko se ni za trenutak ni jednom rječju, makar samo kroz snebivanje, ne dvoumi šta je. Jezgrovit, monolitan, sasvim iz jednog bloka izvajan, eksponira se kroz pjesmu Bošnjak, a njegov identitet, njegov jezik, njegova samobitnost, potvrđen je kao toliko samorazumljiv i tako daleko od svake nedoumice, da postaje sasvim
jasna autentičnost samosvijesti iz koje je čitav spjev ponikao i na kojoj se izdigao u dokument bezuslovnog legitimiteta!

Ono su Madžari, ovo Tatari, ono opet Vlasi, ili Turci. Razlika u odnosu na sve druge autonomno je zasnovana i utemeljena je na moralnom načelu izvrsnosti, i obavezi njegovog bezuslovnog poštovanja. Biti Bošnjak, isto je što i morati biti najbolji, uvijek i svugdje htjeti biti najbolji! Sama pripadnost ovom etičkom modelu, nalaže stalno opredjeljenje za najvišu instancu ekskluzivnosti u svemu što je dobro, vrijedno, ispravno. U namjeri da se zavjetuje vrlini, i u činu da se taj zavjet ispuni! In virtu et in actu. Bez izuzetka, jednako za stare i za mlade, za muško i za žensko! Onaj koji to slijedi, i koji u tome istraje potvrdivši kroz takav čin i sebe - Bošnjak je! Elitna etička grupa potvrđena djelom, a ne pripadnost tlu, jeziku i krvi, čini korpus onih koji jesu Bošnjaci! Obaveza je kolektivna, ali je realizacija sasvim i do kraja individualna! Rođenjem si dužan da budeš najbolji ali tek ličnim podvigom to postjaeš! Reći za nekoga: "On je Bošnjak!", u strukturi Avdinog "Mehe", isto je što i uprijeti prstom na nekog ko se beskompromisno obavezao na izuzetnost u vrlinama, i svojim postupcima dokazao da je dostojan takvog opredjeljenja! Kroz moćne metafore ovog spjeva, preko ispolinski pretjeranih paraboličnih vrlina i sposobnosti centralnih likova, suvereno odzvanja samo
svijest o sopstvenoj vrijednosti. Nigdje ni traga pomisli o nekom prokletstvu, još manje o usudu, ili o nekakvom pradjedovskom grijehu prevjeravanja ili "poturčivanja"! Naprotiv, obraz je jedina istinska i trajna vrijednost, kao što je jedini postupak njegove procjene, lični ponos! To nije priča iz koje se može izvesti ni uvjerljiva ni vjerovatna rekonstrukcija naroda u čijem je formiranju bilo kakvu ulogu odigrala fantazmagorična ideološka floskula o "istorijski zasnovanoj sudbinskoj pripadnosti narodu žigosanih". Ne utiskuje svoj žig u Bošnjaka niko, niti ga je iko ikada utisnuo!

Ne može se biti Bošnjak po nekom pravu, još manje po nekoj krivdi!
Samo po zasluzi rođenja, niko ne postaje Bošnjak, ili oštrije formulisano, Bošnjak se ne rađa. Bošnjak se postaje! Život je usmjeren cilju da se potvrdiš kao najbolji. Ako nisu svi koji su rođeni kao Bošnjaci, kasnije svojim djelima potvrdili da su od soja najboljih, svi koji su od soja najboljih, potvrdili su se kao Bošnjaci! Samo se tako , na djelu i na mejdanu, postaje Bošnjak!

Ovakav etički i dinamički elitizam, kakav demonstrira i posvuda zastupa Avdo Međedović u svom spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", ostaje bez premca i primjera u čitavoj epskoj produkciji. Bošnjak siječe svakoga ko dovede u pitanje njegov zahtjev za apsolutnim prioritetom vrline i časti nad podmuklošću i murtatstvom! Padaju glave i paše i vezira, samo zato što ne vide da je obaveza Bošnjaka stati uz istinu i vrlinu! Stoga se on s pravom razgnjevi kada bi neko da njega podvrgne pravilima
sitne birokratske duše, kad neko hoće da tu svoju sitnu dušu postavi iznad neprikosnovenog prava velike duše! A ovaj gnjev megalopsihije, ovdje opjevane Velike Duše Bošnjaka, ravan onome divljem ponosu Ajanta (Ajaksa), Ahila, El Sida, Rolanda, plane kada ga i samom sultanu ne puštaju pod oružjem, ili bez najave!

Njega, najboljega bi da ne puste!? Za sve neka važi, opet za njega ne važi, i baš zato ne važi što važi za svakoga! On se neće od sablje rastati, ni pred carom kleknut na koljeno. Jer samo je on istinski zaslužio svoj status.

Onog su izabrali, ili su ga okolnosti postavile, porijeklo ga ustoličilo. A ovoga, Bošnjaka niko, nego je on sam takav postao, voljom Allaha, njegovom odlukom i ličnim podvigom! Zato za njega nije ništa čudno da sultana spasi od nevolje. Da se odazove, a da ne zazivlje! Da dadne, a da ne zaišče!

Njegova plemenitost je najvišeg ranga i uvijek obavezuje na najbolje, u svakom trenutku i u svim postupcima samo na najbolje. Jer, samo ono najbolje je dovoljno dobro za Bošnjaka!.

Kad bi ga neko nadmašio, onda bi taj drugi postao Bošnjak. A ne može! Jer Bošnjak i jeste ona ultimna instanca. Ona koju ne može niko nadmašiti, nego samo dostići. A kad je neko dostigne, samim tim činom prestane biti onaj koji je do tada bio i postane Bošnjak.

Bošnjak nije institucija, Bošnjak je instanca! Stanje, a ne svojstvo. Zgusnuto jezgro vrhunskih vrlina, uvijek na ispitu i uvijek gotovo da se potvrdi kao takvo. Noblesse oblige – biti dobar, obavezuje, biti najbolji, uvijek i apsolutno obavezuje! On u svemu mora biti nenadmašan; Budalina Tale, u svom svjesnom podrugivanju raskoši i sjaju, svojom odrpanošcću uspijeva nadmašiti za koplje i najgoreg odrpanca. Ne gubeći ništa od svoje vrhunske sposobnosti da bude najbolji, jer je Bošnjak. Samo da bi pokazao da bošnjaštvo nije u kićenju, niti u bogatstvu, iako se on i time može podičiti.

Nego upravo u ličnom podvigu onoga koji je izabrao da bude najbolji, da se pokaže najbolji, i tako, da sebe potvrdi kao Bošnjaka! Evo nekoliko tipičnih tekstualnih ilustracija iz ove izuzetne povelje, iz ovog uzvišenog pledoajea kojim Bošnjaci, kroz sopstveni primjer, promovišu pravo da se bude najbolji, u najvišu dužnost svakog čovjeka:
Mladi Mehmed Smailagić ima na raspolaganju sve što bi mogao poželiti čovjek kojem je najviše stalo do dobra i ugodna života. On je lijep, bogat, uvažavan, sin najvažnijeg čovjeka čitave oblasti. Ima i novaca tolikoda ih ne može ni pojesti ni popiti, pa čak ih ni njegov dorat ne bi mogao pozobati kada bi ih jeo mjesto zobi! Tu su i djevojke i mejhane, dobrih odijela ima toliko da ih ne bi stigao sva obući i kada bi se čitavu godinu, svake nedjelje, na svaka dva dana preoblačio. Ima on i dobra konja i dobra oružja! I oca i majku s kojima se ponosi i kojima se raduje.
Ali, Mehi nije do dobra života! Mehi je do podviga! Do samopotvrđivanja! Njegov veličanstven monolog traje nevjerovatnih 300 stotine stihova, od broja 365 do broja 650. Bez presedana u svjetskoj literaturi, barem koliko je meni poznato, grme ovi stihovi snagom želje da se oproba u svemu što čovjeku dolikuje! Mit o mladom Heraklu na raskršću, kome su božanskim proviđenjem bile ponuđene dvije alternative, s jedne strane života punog zadovoljststva, bogatstva, udobnosti i sreće, a s druge, život stradanja, rana, straha, odricanja, ali i podviga i djela dostojnih pohvale, pri čemu se Heraklo odrekao prvoga, da bi prihvatio drugi život, ovdje je dobio svoju poetski amplificiranu, dramatično potenciranu epitomizaciju! Ali dok je Heraklu i
onaj prvi život zadovljstva i nepomućene sreće bio samo obećan, Meho ne mora vjerovati obećanju u bogat i udoban život, jer on ga već ima u rukama! Odreći ga se u ime podviga, za njega znači vrlo konkretno i sasvim realno se suočiti sa potencijalnim gubitkom svega toga, pa i svoje glave sa ramena!