Geografske karakteristike Gornjeg Bihora
Geografski Položaj
Gornji Bihor se nalazi na jugo zapadu Sandžaka (t.j. sjeveroistoku crne gore) izmedu opština Bijelo Polje, Rožaje i Tutin.On se nalazi u slivu rijeke Popce i granica prema susjednim krajevima su veoma jasno izražene. Ovaj kraj je smješten izmedu Pešterske visoravni na sjeveru, Vlahova na istoku, Turjaka na jugozapadu, policke visoravni na jugu, Lima i Lozne na jugozapadu, Goduše na zapadu i Korita na sjeverozapadu. Gornji Bihor zahvata površinu od 173 km kvadratna. Citav ovaj kraj nalazi se ispod 600 m nadmorske visine. Njegova teritorija je ispresjecana brojnim rijekama i potocima, medu kojima su: Popca, Radmancica, Dobrodolska rijeka, Tucanjska rijeka, Trpeška rijeka i Vrbicka rijeka. Sve se one preko Popce ulijevaju u Lim. U dolini ovih rijeka razvijala su se naselja sa poljoprivredom, a one su omogucavale i izgradnju saobracajnica.
U zavisnosti od istorijskih dogadaja mijenjao se i znacaj geografskog položaja ovog Sandžackog kraja. Još u Rimsko doba preko ovog kraja su vodile saobracajnice koje su povezivale podrucja današnjeg Skadra sa Novim Pazarom. U srednjem vijeku preko ovog prostora su prolazili karavanski putevi koji su povezivali Dubrovnik sa gradovima Srbije. Na raskrsnicama tih puteva razvijala se važna karavanska stanica i trgovacka kolonija koja se razvila u naselje "Bihor" koje se nalazilo u dolini rijeke Popce. Padom pod Turku vlast 1455 godine, naselje "Bihor" se razvija u znacajnu vojnu tvrdavu.
Uslovi za izgradnju saobracajnica su u ovom kraju uvijek bili teški kako zbog reljefa i udaljenosti od privredno razvijenih centara, tako i zbog zaobilaženja ovog kraja od privrednih ulaganja i razvoja. Dolina rijeke Popca je pogodna za povezivanje ovog kraja sa dolinom Lima, a dolina Krušcice je pogodna na sjeveru za povezivanje sa Pešterskom visoravni i preko nje sa gradovima Novopazarskog Sandžaka i šire, Srbije.
Bez obzira na tranzitnu ulogu, ovaj kraj je bio u saobracajnom pogledu izolovan sve do 20 vijeka. Ideja o izgradnji saobracajnice niz Lješnicu, kojom bi se ovaj kraj povezao sa Beranama i Bijelim Poljem, javila se još 1912 godine kada je gradena saobracajnica Bijelo Polje-Berane, ali do realizacije te ideje nije došlo sve do unazad par godina kada je napokon samodoprinosom i materijalnim davanjima našeg Bošnjackog naroda tog kraja iz inostranstva probijen taj put i tako se izvršila poveza se Beranama i Bijelim Poljem. I ako ne kvalitetan ipak je prohodan makadam put. Izgradnjom puta Berane-Rožaje 1948 godine ovaj kraj je povezan sa Rožajama preko Turijaka i sa Beranama preko Police. Izgradnjom Jadranske magistrale 1971 godine ovaj kraj je zaobiden iz cisto politickih razloga kako bi se njegov razvoj onemogucio u cemu se je i uspjelo. U daljoj izgradnji putne mreže u ovom kraju potrebno je izgraditi put, Petnica-Tucanje-Hazane-Lozna, Savin Bor-Ðerekare-Sjenica, Bor-Dobrodole-Goduša, Savin Bor-Vlahovi-Rožaje, Bor-Ladevac-Korita. Na taj nacin, pored dobijanja uloge znacajne raskrsnice, ovaj kraj ce dobuiti znacaj i u turizmu, a sve u cilju društveno-ekonomskog i kulturnog razvitka ovog siromašnog djela Sandžaka.
Fizicko-geografske karakteristike
Gornj Bigor ima raznovrsnu geološku strukturu terena. U njemu se nalaze visoke planine, rasjedne linije, rijecne doline, glacijalni i kraški reljef, kao i vulkanske stijene. Ovaj prostor je nastao u eocenu i oligocenu, u vrijeme nastanka dinarida. Ovaj kraj je uglavnom sastavljen od paleozojskih škriljaca, trijanskih krecnjaka i dolomita.
Rasjedna linija Gornjeg Bihora se pruža sjever-jug, pa su i rijeke sa tim smjerom. Najduža rijeka prolazi kroz krecnjacke predjele i u nju se ulijevaju ostale rijeke Gornjeg Bihora. Popca se kod Bioce ulijeva u Lim, prolazeci kroz klisuru Kalludar. Veliki dio ovog podrucja zauzimaju planine: Turijak (1409), Vlahovi (1599), Ciglen (1345), Ladevac (1545). Preko planine Ladevac ovo podrucje terasasto prelazi u Peštersku visoravan. Najviši vrh u ovom kraju su Musina jama (1758), Medusten (1660), Crno vrelo (1628) i Borovo brdo (1505). Ovi planinski tereni pokriveni su bogatim i prostranim pašnjacima, te je stocarstvo u prošlosti bilo jako razvijeno. I pored velike nadmorske visine ovi su tereni prohodni zahvaljujuci tokovima potoka i rijeka i šumskom pokrivacu. Petnicka kotlina se nalazi u donjem toku rijeke Popce. Sa jugo-istoka je ogranicena Trpeškim i Lazanskim brdom a sa sjevero-zapada Korackim brdom. Prema sjevero-istoku je otvorena rijekom Popcom ka Polimlju. Kotlina se pruža od sjevero-istoka ka jugo-zapadu u dužini od 7 km, a najveca širina u slivu Radmancica iznosi 3 km. Najniži dio kotline je na 708 m nadmorske visine. Sa desne strane Popca prima Radmancicu, koja u gornjem toku probija Radmansku klisuru, veoma atraktivnu. Pored ove rijeke razvijeno je naselje Radmance koje je bogato vocem i ratarskim kulturama. Sa lijeve strane u Gusarama, u Popcu se uliva Vrbicka rijeka, koja nastaje spajanjem Trpeške i Vrbicke koja su župna i poznata po gajenju voca i ratarskih kultura. Od mjesta spajanja Popce i Vrbicke rijeke, Popca mijenja pravac i tece prema zapadu. Ona pravi kotlinu u kojoj su razvijena naselja Paljuh i Lješnica. Sa desne strane, u naselju Lješnica u Popcu se ulijeva Tucanjska rijeka koja polazi od Vrševa i u donjem toku pravi kotlinu u kojoj je naselje Tucanje koje je bogato vocem i ratarskim kulturama.
Osnovne karakteristike stanovništva
Ovo podrucje je u arheološkom pogledu nedovoljno ispitano. Na osnovu pronalazaka kamene sjekire u okolini Bijelog Polja i nekih ostataka materijalne kulture iz bronzanog doba u Beranama, može se reci da je i ovaj kraj bio naseljen još u neolitu. Ostaci ilirsko-rimske primitivne skulpture nadeni su u ovom kraju u Radmanskoj klisuri.
Najstariji stanovnici ovoga kraja su bili Iliri. Zatim, oko 390. godine prije naše ere sa zapada su došli Kelti, ali oni nisu bitno uticali na etnicku strukturu ovog kraja. I padom ilirske države pod vlast Rimljana 35-33. godine prije naše ere, u ovom kraju se zadržalo ilirsko stanovištvo, koje je uglavnom bilo stocarsko. O prisustvu Rimljana u ovim krajevima govore ostaci groblja koja narod zove "rimsko groblje". "Pod vlašcu Rimljana ovde i dalje žive Iliri koji postepeno prihvataju vlast, ali religiju nisu prihvatili, pa su nazivabi Vlasi. Za vrijeme cara Teodosija, Rimsko carstvo se 395. godine naše ere dijeli na istocno i zapadno, i ovo podrucje ulazi u sastav istocnog Rimskog carstva. Po dolasku Slovena na Balkansko poluostrvo u 6. i 7. vijeku, Ilirsko-rimsko stanovništvo se potiskuje ka jugu i brdima, pa se u vom kraju i dalje zadržalo. Kako su zajedno sa Slovenima prodirali i Avari (Obri), oni su prvi zauzeli ovo podrucje. Kasnije, od 610-641. godine Srbi naseljavaju Paganiju (Srbiju), a u ovim krajevima se zadržalo starosjedelacko stanovništvo koje se bavilo stocarstvom. I u 13. vijeku, "kada je proces srbizacije uglavnom bio okoncan na drugim djelovima, u ovom podrucju je ostalo dosta starosjedelckog stanoništva" (Ž.Šcepanovic, 31,47). Zbog sporog prihvatanja nove religije ovo stanoništvo su i Srbi nazivali Vlasima, a po njima je i planina nazvana "Vlahovima". Zbog pritiska Rimljana, Avara, Slovena i drugih naroda i religija, starosjedilacko stanovništvo je je prihvatilo bogomilstvo koje im je omogucavalo da zadrže svoj nacin života kao najbolju mogucnost opstanka u nepristupacnim krajevima. Dolaskom Turaka , ovo stanovništvo uzima Islamsku religiju. Turci su ovo podrucje osvojili i ucvrstili svoju vlast u 15. vijeku. Grad Bihor Turci su zauzeli 1455. godine, a to je bio najveci srednjovjekovni grad u ovim podrucjima. Tada je stocarsko stanovništvo ovog podrucja imalo povlašceni položaj kod Turijaka u odnosu na zemljoradnicko koje naseljava plodne rijecne doline.
Monday, November 12, 2007
Friday, October 19, 2007
Bihor (Petnjica)
Podrucja Petnjice - Gornji BihorPovrsina: 174km2
Broj stanovnika: 10 000
Naseljenih mjesta: 25
Mjesne zajednice: 7
- Petnjica,
- Vrbica,
- Trpezi,
- Tucanje,
- Bor,
- Savin-Bor,
- Javorova
Centar podrucja: Petnjica
Opstina: Berane
Drzava: Crna Gora
Valuta: Euro
Vremenska zona: GTM+1
Eelektro sistem: 220v/50Hz
Planine: Turijak,Vlahovi,
Plocnik,Ladjevac,Ciglen
Najveci vrh: Krstaca (1757mm)
Rijeke: Popca,Trpeska,Vrbicka,
Radmanska, Tucanjska
Najduza rijeka: Popca - Ljesnica (od mjesta Ljesnica)
Klima: Kontinentalna
Prezimena:
Adrović, Agović, Alibašić, Babić, Babačić, Batilović, Bibuljica, Bošnjak, Brakočević, Cikotić, Ćeman, Čivović, Čilović, Čolović, Duraković, Đukić, Đurašković, Garčević, Goljo, Hajdarpašić, Halilović, Hodžić, Huremović, Idrizović, Ivezić, Javorovac, Kalić, Kočan, Korać, Klica, Kožar, Kršić, Hećo, Herović, Latić, Levaić, Ličina, Ligonja, Ivezić, Luković, Mehović, Muhović, Muratović, Murić, Mirković, Novalić, Osmanović, Palamar, Pačariz, Petrović, Pramenko, Prentić, Pljakić, Radošević, Ramdedović, Ramčilović, Račić, Rastoder, Rujović, Rugovac, Sadiković, Sehratlić, Smailović, Skenderović, Šabotić, Škrijelj, Taraniš, Tiganj, Vukajlović, Vujošević and Zverotić
Sela:
Azanje, Bare, Bor, Crnče, Dašča Rijeka, Dobrodole, Donja Vrbica, Donje Korito, Donji Ponor, Godočelje, Goduša, Gornja Vrbica, Hazane, Jahova Voda, Javorova, Johovice, Kalica, Kruščica, Lagatore, Laze, Lješnica, Murovac, Orahovo, Paljuh, Petnjica, Ponor, Poroče, Radmanci, Savin Bor, Sipanje, Trnavice, Trpezi, Tucanje, Vorbica, Vrševo
Tragom nekadasnjih dzamija
DžAMIJA U BIOČI
Bajro Agović
Prestankom funkcionisanja privrednog značaja grada Bihora, krajem XVI vijeka, učinilo je da u Bioči nastane karavanska stanica, drugo predgrađe grada Bihora, odakle se iz doline Lima odvaja put koji vodi uz Lješnicu i Gornji Bihor i dalje, preko prevoja Turjaka u dolinu Ibra. Bioča zauzima veoma značajan geografski položaj jer je smještena na ušću Lješnice u Lim, ispod Gradine na kojoj su ostaci starog grada, Bihora. Zahvaljujući tome, naselje se veoma brzo razvijalo pa su u njemu podignuti i važni objekti: karavan - saraj s dvorištima, han za prenoćište i blizu njega džamija i mekteb, čiji se ostaci i sada vide.
Ona je predstavljala duhovno središte džemata koji su sačinjavali šest naselja: Bioča, Podgrađe, Gojevići, Poda, Lađevac i Žurina. Kada su pomenuti objekti u Bioči podignuti nije još utvrđeno. Analogno drugim naseljima ovoga tipa, bilo je to krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Osnivače ovih objekata treba tražiti među zapovjednicima bihorske tvrđave, ili među Biočanima koji su se istakli u osmanlijskoj vojsci, u upravi ili administraciji a nijesu zaboravili svoj zavičaj, te u njemu podizali hajrate.
Džamija je više puta stradala, kako se to vidi iz stihova alhamijado pjesnika i posljednjeg imama
ove džamije, Ibrahima Biočaka:
Kad sam bio u Bioči ja imam,
kusur imo u svačemu, dobro znam,
imađoše džematlije svi merak,
da him pišem pod bosanski ja ćitab
Vatan mi je asli bio u Bioči,
od vazda je Crnoj Gori u oči.
Džamiju nam po dva puta gorili,
kuću kulu i moj džemat srušili.
Sad ja jesam po svijetu poskito,
za dunjaluk nisam mnogo ja hito...
Ibrahim Pačariz Biočak je rođen 1852. godine u Bioči. Godinama je služio kao imam i mualim. Bio je veoma poštovana ličnost, ne samo u svom kraju, već i mnogo šire. Balkanski a potom i Prvi svjetski rat donijeli su nedaće Bioči i Ibrahimu. Selo je još u balkanskom ratu spaljeno (tada je propala i džamija) a muslimansko stanovništvo
izbjeglo. Tako se među izbjeglicama u Bijelom Polju našao i Ibrahim sa porodicom, odakle je odselio u Peć, zatim se vraća u Bijelo Polje i, nakon kratkog boravka,
odlazi u Gostun i Brodarevo gdje se stalno nastanio, prihvativši se službe imama u mjesnoj džamiji.Tu je dočekao kraj života. Objesili su ga četnici Koste Pećanca
16. decembra1922.
Na književno stvaralaštvo Biočaka naročito snažan uticaj je izvršio njegov nešto stariji savremenik, Hafiz Salih Gašević. Najpoznatije Biočakovo djelo je ''Kasida'', zaseban rad u šesnaest djelova. Biočak je autor još osam književnih radova (sedam na bosanskom, jedan na albanskom jeziku ). Čuveno je njegovo djelo ''Nasihati'', napisano u prozi. Biočakovi radovi imaju puni karakter alhamijado literature, što je i razumljivo jer je u periodu njegovog stvaralaštva, u Sandžaku još bila Osmanlijska
uprava, u čijem sklopu je dominirala orijentalna islamska kultura i arapsko pismo.
HAJDAR-PAŠINA DžAMIJA U RADULIĆIMA
Radulići su smješteni u lijepoj i plodnoj dolini rijeke Crnče, između šumovitih kosa Oraha i Breze, koje ih odvajaju od sela Jagoča i Godijeva. Radulići su bili sjdište poznate porodice Hajdarpašića, čiji je predak, Hajdar-paša izabrao ovu najljepšu
bihorsku dolinu da u njoj podigne svoj saraj, hamam, džamiju i posljednje počivalište-turbe. Ona spada među prve džamije podignute u ovoj oblasti. Tačna godina gradnje nije poznata jer joj nije pronađen tarih, kao ni nišan iz Hajdar-pašinog turbeta. Vjerovatno je to bilo krajem XVII ili početkom XVIII vijeka, kada je sagrađena većina džamija ovog tipa.
Hajdar-paša Selim došao je u Bihor sultanovim beratom 1689. godine sa dvjesta konjanika i 1.600. sejmena ( pješaka ) Rođen je u Ajvaluku, u Anadoliji. Bližnji
je potomak Hajdar-paše Hadima, čija je loza jako razgranata. U Bihor je došao sa porodicom. Imao je dva sina i kćerku Zuhru, te neudatu sestru Mirhanu, koju je kasnije dao Ćor-paši s kojim je sklopio prijateljstvo da zajedno upravljaju
Bihorom.
Džamija u Radulićima zapaljena je u toku Drugog svjetskog rata. Zapalili su je četnički odredi Pavla Đurišića u toku 1943. godine. Iz ruševina se vidi ljepota njene
arhitekture, koja nije poznata kod seoskih džamija. Bila je zidana na kube, od krečnjaka i bigre (sige), popođena mermerom, a pokrivena olovom. Sa mektebom i
sarajem u blizini, te Hajdar-pašinim turbetom i turbetom njegovog bajraktara ispred, činila je zanimljiv arhitektonski kompleks o kome bi stručnjaci mogli dati podrobniju
studiju. Spada u red monumentalnih građevina kao što je bila džamija sultan-Bajazid Velina II u Novom (Herceg Novi) i Husein - pašina džamija u Pljevljima. Danas postoje ostaci zidina džamije, munareta i turbeta u kome je ukopan Hajdar-paša (Hajdar-pašino
turbe).U džamiji su kao službenici radili članovi porodice Hajdarpašića, dok se nijesu iselili iz Radulića nakon 1912. godine. Od 1918. imam je bio Mustafa Mustaj-beg) zatim Murat-beg i Mehmed - beg Hajdarpašić. Posljednji imami bili su Nadžip-beg Hajdarpašić i Sulejman Dizdarević.
Hajdar-pašini vakufi bili su mnogobrojni. Podaci datiraju iz 1855. godine.
Prihodi :
- kamata mezabeha na vakufski novac 11.184 groša i 34 pare;
- mukata, porez na dućane, kuće i bašte 4.216 groša;
- kirija od mlina 2.800 groša;
- zakupnina od kantara (bagarina) 160 groša.
Rashodi :
- plata imamu i hatibu 4.000 groša;
- plata prvom i drugom mujezinu 960 groša;
- plata kaimu 280 groša;
- plata muteveliji 3.200 groša;
- plata mualimu 1.260 groša;
- plata vakufskom sekretaru 1363 groša;
- zejtin i svijeće za džamiju 3.131 groš;
- mukabele u džamiji 547 groša.
Ukupni prihodi ovog vakufa bili su : 18.350 groša, a rashodi 14.741. groš.
Iz blagajne se još plaćalo sudsko vijeće koje je bilo određeno za krvne osvete i razbojništva. Njega su sačinjavali ugledni i odabrani ljudi (kod nas poznato kao mirovno vijeće). Cilj ovog Vijeća je bio da se izvrše pomire posvađanih pojedinaca ili bratstava. Hajdar-paša je pri svojoj rezidenciji imao gotovo sve prateće službe. Formirao je i sudstvo, čije se vijeće zvalo Hućumat. Hućumat je sačinjavao pet članova Vijeća. Na osnovu ovih podataka se može zaključiti da su Radulići bili veliki kulturni, privredni, administrativni i vjerski centar ne samo na prostoru Hajdar-pašinog pašaluka nego i šire, a ostaci ruševina nekada velelepne džamije opominju i decenijama čekaju da proradi naša savjest.
Bajro Agović
Prestankom funkcionisanja privrednog značaja grada Bihora, krajem XVI vijeka, učinilo je da u Bioči nastane karavanska stanica, drugo predgrađe grada Bihora, odakle se iz doline Lima odvaja put koji vodi uz Lješnicu i Gornji Bihor i dalje, preko prevoja Turjaka u dolinu Ibra. Bioča zauzima veoma značajan geografski položaj jer je smještena na ušću Lješnice u Lim, ispod Gradine na kojoj su ostaci starog grada, Bihora. Zahvaljujući tome, naselje se veoma brzo razvijalo pa su u njemu podignuti i važni objekti: karavan - saraj s dvorištima, han za prenoćište i blizu njega džamija i mekteb, čiji se ostaci i sada vide.
Ona je predstavljala duhovno središte džemata koji su sačinjavali šest naselja: Bioča, Podgrađe, Gojevići, Poda, Lađevac i Žurina. Kada su pomenuti objekti u Bioči podignuti nije još utvrđeno. Analogno drugim naseljima ovoga tipa, bilo je to krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Osnivače ovih objekata treba tražiti među zapovjednicima bihorske tvrđave, ili među Biočanima koji su se istakli u osmanlijskoj vojsci, u upravi ili administraciji a nijesu zaboravili svoj zavičaj, te u njemu podizali hajrate.
Džamija je više puta stradala, kako se to vidi iz stihova alhamijado pjesnika i posljednjeg imama
ove džamije, Ibrahima Biočaka:
Kad sam bio u Bioči ja imam,
kusur imo u svačemu, dobro znam,
imađoše džematlije svi merak,
da him pišem pod bosanski ja ćitab
Vatan mi je asli bio u Bioči,
od vazda je Crnoj Gori u oči.
Džamiju nam po dva puta gorili,
kuću kulu i moj džemat srušili.
Sad ja jesam po svijetu poskito,
za dunjaluk nisam mnogo ja hito...
Ibrahim Pačariz Biočak je rođen 1852. godine u Bioči. Godinama je služio kao imam i mualim. Bio je veoma poštovana ličnost, ne samo u svom kraju, već i mnogo šire. Balkanski a potom i Prvi svjetski rat donijeli su nedaće Bioči i Ibrahimu. Selo je još u balkanskom ratu spaljeno (tada je propala i džamija) a muslimansko stanovništvo
izbjeglo. Tako se među izbjeglicama u Bijelom Polju našao i Ibrahim sa porodicom, odakle je odselio u Peć, zatim se vraća u Bijelo Polje i, nakon kratkog boravka,
odlazi u Gostun i Brodarevo gdje se stalno nastanio, prihvativši se službe imama u mjesnoj džamiji.Tu je dočekao kraj života. Objesili su ga četnici Koste Pećanca
16. decembra1922.
Na književno stvaralaštvo Biočaka naročito snažan uticaj je izvršio njegov nešto stariji savremenik, Hafiz Salih Gašević. Najpoznatije Biočakovo djelo je ''Kasida'', zaseban rad u šesnaest djelova. Biočak je autor još osam književnih radova (sedam na bosanskom, jedan na albanskom jeziku ). Čuveno je njegovo djelo ''Nasihati'', napisano u prozi. Biočakovi radovi imaju puni karakter alhamijado literature, što je i razumljivo jer je u periodu njegovog stvaralaštva, u Sandžaku još bila Osmanlijska
uprava, u čijem sklopu je dominirala orijentalna islamska kultura i arapsko pismo.
HAJDAR-PAŠINA DžAMIJA U RADULIĆIMA
Radulići su smješteni u lijepoj i plodnoj dolini rijeke Crnče, između šumovitih kosa Oraha i Breze, koje ih odvajaju od sela Jagoča i Godijeva. Radulići su bili sjdište poznate porodice Hajdarpašića, čiji je predak, Hajdar-paša izabrao ovu najljepšu
bihorsku dolinu da u njoj podigne svoj saraj, hamam, džamiju i posljednje počivalište-turbe. Ona spada među prve džamije podignute u ovoj oblasti. Tačna godina gradnje nije poznata jer joj nije pronađen tarih, kao ni nišan iz Hajdar-pašinog turbeta. Vjerovatno je to bilo krajem XVII ili početkom XVIII vijeka, kada je sagrađena većina džamija ovog tipa.
Hajdar-paša Selim došao je u Bihor sultanovim beratom 1689. godine sa dvjesta konjanika i 1.600. sejmena ( pješaka ) Rođen je u Ajvaluku, u Anadoliji. Bližnji
je potomak Hajdar-paše Hadima, čija je loza jako razgranata. U Bihor je došao sa porodicom. Imao je dva sina i kćerku Zuhru, te neudatu sestru Mirhanu, koju je kasnije dao Ćor-paši s kojim je sklopio prijateljstvo da zajedno upravljaju
Bihorom.
Džamija u Radulićima zapaljena je u toku Drugog svjetskog rata. Zapalili su je četnički odredi Pavla Đurišića u toku 1943. godine. Iz ruševina se vidi ljepota njene
arhitekture, koja nije poznata kod seoskih džamija. Bila je zidana na kube, od krečnjaka i bigre (sige), popođena mermerom, a pokrivena olovom. Sa mektebom i
sarajem u blizini, te Hajdar-pašinim turbetom i turbetom njegovog bajraktara ispred, činila je zanimljiv arhitektonski kompleks o kome bi stručnjaci mogli dati podrobniju
studiju. Spada u red monumentalnih građevina kao što je bila džamija sultan-Bajazid Velina II u Novom (Herceg Novi) i Husein - pašina džamija u Pljevljima. Danas postoje ostaci zidina džamije, munareta i turbeta u kome je ukopan Hajdar-paša (Hajdar-pašino
turbe).U džamiji su kao službenici radili članovi porodice Hajdarpašića, dok se nijesu iselili iz Radulića nakon 1912. godine. Od 1918. imam je bio Mustafa Mustaj-beg) zatim Murat-beg i Mehmed - beg Hajdarpašić. Posljednji imami bili su Nadžip-beg Hajdarpašić i Sulejman Dizdarević.
Hajdar-pašini vakufi bili su mnogobrojni. Podaci datiraju iz 1855. godine.
Prihodi :
- kamata mezabeha na vakufski novac 11.184 groša i 34 pare;
- mukata, porez na dućane, kuće i bašte 4.216 groša;
- kirija od mlina 2.800 groša;
- zakupnina od kantara (bagarina) 160 groša.
Rashodi :
- plata imamu i hatibu 4.000 groša;
- plata prvom i drugom mujezinu 960 groša;
- plata kaimu 280 groša;
- plata muteveliji 3.200 groša;
- plata mualimu 1.260 groša;
- plata vakufskom sekretaru 1363 groša;
- zejtin i svijeće za džamiju 3.131 groš;
- mukabele u džamiji 547 groša.
Ukupni prihodi ovog vakufa bili su : 18.350 groša, a rashodi 14.741. groš.
Iz blagajne se još plaćalo sudsko vijeće koje je bilo određeno za krvne osvete i razbojništva. Njega su sačinjavali ugledni i odabrani ljudi (kod nas poznato kao mirovno vijeće). Cilj ovog Vijeća je bio da se izvrše pomire posvađanih pojedinaca ili bratstava. Hajdar-paša je pri svojoj rezidenciji imao gotovo sve prateće službe. Formirao je i sudstvo, čije se vijeće zvalo Hućumat. Hućumat je sačinjavao pet članova Vijeća. Na osnovu ovih podataka se može zaključiti da su Radulići bili veliki kulturni, privredni, administrativni i vjerski centar ne samo na prostoru Hajdar-pašinog pašaluka nego i šire, a ostaci ruševina nekada velelepne džamije opominju i decenijama čekaju da proradi naša savjest.
Pase i begovi Bihora
Hakija Avdic
Pojava paša i begova vezana je za dolazak Turaka na prostorima Bihora i drugih podruc(ja na kojima je bilo doseljavanje Muslimana. Odmah po završetku kosovske bitke 1389. godine, i nakon pada srpskih zemalja pod tursku upravu, Ilirska je zavela svoju vojnu i civilnu vlast u tim potc(injenim zemljama. Ona je, prvo, izvršila teritorijalnu i administrativnu podjelu zaposjednutih zemalja, da bi zatim uspostavila administrativnu i sudsku vlast na zaposjednutim prostorima. Ona je to uradila u cilju lakšeg sprovodenja svoje vlasti. Podruc(je Bihora je tada proglašeno Bihorska oblast, koja je pripojena Kosovskom vilajetu, a zajedno sa njim stavljena je u okviru Makedonskog, odnosno Skopskog krajišta, kao najvišeg vojnog i administrativnog centralnog upravljanja na do tada osvojenim podruc(jima. Koliko je poznato iz turskih popisa, teritorija Bihora je uspostavljena kao zasebna teritorijalno-administrativna i sudsko-upravna jedinica (MVA. Mdile defteri br. 544).
Nije poznato kada je tac(no izvršena prva teritorijalno-administrativna podjela osvojenih zemalja, ali je sigurno da je to moglo biti prije prvog popisa, a odmah po osvajanju i zaposijedanju. Sjedište bihorske oblasti bilo je u Akovu, odnosno u Bihoru na Limu, današnjem Bijelom Polju. Ilirci su odmah po osvajanju srpskih zemalja zaposjeli sva strategijski važna mjesta i saobrac'ajnice na tim prostorima, što su uc(inili i sa Bihorom. U to vrijeme u kasabi Bihor na Limu (kasnije Akovo), postojao je i grad (utvr?enje) koje je imalo isto ime. Taj grad je, po strategijskoj važnosti, upore?ivan sa Prizrenom. On je bio centralno mjesto na putnom pravcu Novi Pazar - Sjenica - Akovo - Brskovo i dalje je vodio prema primorskim mjestima sa kojima se trgovalo.
Prvo zaposijedanje strategijskih važnih gradova (utvr?enja) i komunikacija na tim pravcima, Turska je izvršila na taj nac(in što je dotadašnje posade u tim gradovima raspustila, a na mjesto njih, uspostavila svoje posade sa odre?enim brojem vojnika. Broj njenih vojnika je zavisio od strategijskog položaja pojedinih gradova. One manje važne gradove je ostavljala sa manjim brojem vojnika, a bilo je i takvih gradova u kojimaje potpuno raspuštana posada. U Bihoru se u dokumentima pominje prva posada od 21 mustafeza, dizdar Kasem, c(c'ehaja, tobdžija i imam mjesne džamije. Taj podatak je preuzet od Milisava V. Lulovca iz njegove knjige "Bihor i Korita" (str. 18.), a potic(e iz 1530. godine, što nije iskljuc(eno da je taj broj turskih vojnika na poc(etku bio i vec'i. Na taj nac(in je uspostavljena prvo vojna, a zatim i civilna vlast. U nekim mjestima je civilna vlast ostavljana u zatec(enom stanju ukoliko su se držali vazalnih odnosa prema Turcima. U suprotnom sluc(aju je bila uspostavljena i administrativna i sudsko-upravna vlast.
Sve je to uslovljavalo dolazak turskih, odnosno muslimanskih rukovodec'ih ljudi, koji su postavljani na odre?enim funkcijama radi sprovodenja vlasti. Proglašenjem Bihora kao teritorijalne i administrativne oblasti, što znac(i da je pored vojne bila uspostavljena i civilna vlast. Sve je to zahtjevalo dovo?enje ne baš malog broja turskih i muslimanskih funkcionera i njihovih posluga u vršenju potrebnih poslova kako u vojnim tako i u civilnim ustanovama. To je, praktic(no, bilo i prvo doseljavanje Muslimana na bihorskim prostorima, a i na ostalim. Svakako da su izvjesni ljudi od vlasti prvo došli u Akovu, a ubrzo i na seoskim podruc(jima, koja su bila ustupljena kao timari.
Do sada nije prona?en pisani trag, koji bi dokumentarno ukazao na prvo doseljavanje Muslimana na bihorskim prostorima. U turskim dokumentima, koji su nam pristupac(ni, Oblast Bihor se pominje krajemXVvijeka i u prvoj poloviniXVIvijeka, što znac(i da je turska vlast u to vrijeme vec' bila uspostavljena. To potvr?uju i popisi iz 1487/8, 1488/9, 1489/90 i 1490/91, godine, kada se u Bihoru kretao broj kuc'a od 1643 do 1432, a udovic(kih 108 - 116 kuc'a (Baskvalel arsen No 92 - Defter prizrenskog sandžaka iz tridesetih godinaXVIvijeka).
Koliko je do sada poznato grad Bihor se po prvi put spominje 1450. godine u jednom dubrovac(kom trgovinskom dokumentu (DA Serija Lamenta, Srpski rodoslovi i letopisi, Beograd 1927, srt. 238.), a u jednom izveštaju iz 1455. godine, navodi se da su Turcizaposjeli Prizren i Bihor u isto vrijeme (Ljuba Stojanovic', Stari srpski rodoslovi i letopisi, Beograd 1927, str. 238). To ni u kom sluc(aju ne bi trebalo da znac(i da su ova dva grada zaposjednuta te godine. Važnost grada Bihora u to vrijeme može se predpostaviti samim tim što se vezuje za Prizren, pa je otuda i vec'a tvrdnja da je u tom mjestu bila uspostavljena turska vlast i da je u njemu vec' bilo Muslimana doseljenih i prije ovog izveštaja. To potvr?uju i podaci popisa iz 1485. godine, kada je neki Bihorac Husein tada držao timar u kadiliku Blagaj (Belgeler Turktarih kurumu Cilt l, save l, Ankara 1964.), što je dokaz da je vec' tada bilo limarija po Bihoru i van njega. I podatak iz jednog turskog deftera iz 30-tih godinaXVIvijeka u kome se navodi da je u tvr?avi Bihoru u spisku onih mustafeza (posade) koji su imali timare, upisan je Kasem, dizdar posade, koji je držao sela Zaton, Dobrodole i još tri c(ifluka, dok je dva druga timara uživao njegov c'ehaja (Ljubo Stojanovic', nav. djelo, str. 238), polvr?uje da je u Bihoru vec' tada bilo doseljenih Muslimana, koji su bili na položajima i koji su imali svoje timare.
Prema tim podacima izloženim u deiteru iz 30-tih godinaXVIvijeka, stoji da su posadu grada Bihora c(inili: dizdar, c'ehaja, tobdžija, i 21 mustafeza, te imam mjesne džamije. Tridesetak godina kasnije, u ovom gradu je bilo 226 vojnika sa 4 topa i više drugog oružja (Žarko Šc'epanovic', nav. djelo, str. 95). U vrijeme od 1454. do 1561. godine, u c(itavom Prizrenskom sndžaku, postojale su samo dvije tvr?ave sa posadama, i to Prizren i Bihor, dok su druge bile bez posada. Na karauli kod Bioc(e i na Brzavi bilo je po jedno odjeljenje vojnika,koji su c(uvali položaje od upada crnogorskih plemena na tim pravcima. Po potrebi na tim karaulama je pojac(avan broj vojnika iz Akova.
PAŠE BIHORA
Dolaskom prvih turskih vojnika i uspostavom vojne i civlne vlasti u Bihoru se spominju tri paše: Sahil-paša, Hajdar-paša i Mehmed C'or-paša. Da li je bio još koji, u dokumentima se nig?e ne spominje. Za poslednju dvojicu paša se zna kada su i otkuda došli dok se za Sahil-pašu malo zna. I to što se zna je na osnovu predanja njegovih potomaka.
SAHIL-PAŠA
Vjeruje se da se Sahil-paša doselio ubrzo nakon zaposijedanja grada Bihora i da mu je bio dodijeljen posed Loznice i Rasovo, a možda još i neke druge posjede da je imao na uživanje. On je tada odabrao da njegovo sjedište bude na Loznice na domak varoši grada Bihora. Jedan lokalitet na Loznice i danas se zove Šaraj, pa se vjeruje, a to govore i današnji njegovi potomci, da je tu bio Sahil-paša izgradio dvorac, koji je nazvao Saraj po ugledu na saraje turskih velikodostojanstvenika u drugim krajevima Turske Carevine. Tac(no se ne zna odakle je i kada je ovaj paša doseljen, ali se na osnovu predanja govori da se on doselio iz Male Azije. Njegovi potomci su Zejnelovic'i, koji su dobili to zvanje po njegovom prvom nasljedniku, kojemu je bilo ime Zejnel. Danas Zejnelovic'a ima na Loznice, u Bijelom Polju i još na nekim drugim mjestima oko Bijelog Polja.
Sahil-paša nije sluc(ajno odabrao baš Loznice, gdje se naselio i sebi Saraj podigao. Loznice su bile naseljene, prema mnogim mišljenjima, još iz vrlo davnih vremena i to se naselje uporedo razvijalo kao i Akovo, odnosno prije njega kasaba Bihor. Predanja govore da je na tom mjestu bila izgra?ena kasaba po ugledu na onu preko Lima u neposrednoj blizini. Imajuc'i u vidu veoma povoljan položaj i vrlo plodno zemljište u neposrednoj okolini, naroc(ito Rasovo sa svih strana, nije iskljuc(ena moguc'nost da je mjesto Loznice i bilo ure?eno u smislu kasabe. To bi trebalo da potvrdi i upravo izbor Sahil-paše za svoje naseljavanje baš na tom mjestu.
Istoriji je poznato da je na Loznice imao svoje dvore u prvoj poloviniXIXvijeka i Hasan Hot, tadašnji gospodar c(itave oblasti Bihora i Pešteri. Da li je Hasan Hot koristio pomenuri Saraj Sahil-paše, ili je bio podigao svoj, nije poznato. C(ini se da su dvorci i jednog i drugog gospodara Bihora bili baš na Loznice odakle su upravijali Bihorom. Istina, Sahil-paša, mnogo ranije od Hasana Hota. Sahil-paša je mogao biti i prvi gospodar oblasti Bihora, a možda i Pešteri, ukljuc(ujuc'i tu i Korita.
Poznato je da su na Loznice ranije živjeli, pored Zejnelovic'a i druge ugledne porodice ovoga kraja, kao što su Kuc(evic'i i još neke druge porodice od bihorskih aga i begova. To sve potv?uje da je mjesto Loznice bilo veoma naseljeno mjesto, te da je ova naseobina u prošlosti u svom razvoju parirala naseobini Bihora na Limu. O ovom naselju je pisao i Milisav V. Lutovac u svojoj knjizi "Bihor i Korita" (str. 120).
Sa Sahil-pašom je došla i ne baš mala pratnja begova, aga i drugog osoblja, koji su bili nosioci sprovo?enja turske vlasti na posjedima, koji su im bili dodijeljeni. Pored njih bila je obavezna i odgovarajuc'a vojna pratnja, koja je djelovala po potrebi, a bilo je i takvih sluc(ajeva, u cilju sprovo?enja zakonskih propisa.
Za Sahil-pašu se predpostavlja da je pod njegovim uticajem islamizirano pleme Begovic'i iz Rasova, za koje se smatra da je autohtono na bihorskim prostorima i oni se smatraju da su najstarija muslimanska porodica u c(itavom Bihoru, kao i Vraneši u Vranešu. Muslimansko pleme Begovic'i u Rasovu vodi porijeklo od Jovana bega, koji je, po predanju bio vlastelin. Primivši islam, dobio je begovsku titulu i zadržao posjed u Rasovu, Resniku i Loznicama (Milisav V. Lutovac, nav. djelo, str. 120). Jovan bjeg je ostao sa svojim sjedištem na Loznice nakon prelaska na islam, tamo gdje je i ranije bio. On je bio jedan od odanijih begova Sahil-paši, zbog c(ega je i uživao veliki ugled, a i visoko poštovanje od ovoga paše, koji mu je uvijek bio na usluzi. Ako je to tac(no, a nema potrebe da u to ne vjerujemo, onda bi moglo biti da je Sahil-paša bio prvi paša, kojik je došao na prostorima Bihora, a možda je i prva posada grada Bihora bila usko vezana za njega.
Nije poznato koliko je ovaj paša bio na toj dužnosti u Bihoru, što je sa njim bilo i ko ga je zamjenio. Pošto je iza njega ostalo potomstvo, moglo bi se smatrati da je on ostao do kraja svoga života na položaju paše i da je tu i umro. Vjerovatno da je on, kao prvi paša imao vezei sa mnogim komandnim osobljem vojske i ne samo u gradu Bihora nego i dalje. To je moralo da bude u njegovoj nadležnosti kao paše c(itavog Bihora.
HAJDAR-PAŠA
Za Hajdar-pašu postoji nešto pisanih podataka kroz istorijsku gradu, a dosta je o njemu ostalo u sjec'anjima njegovih potomaka, kojih danas ima po c(itavom Sandžaku, ali ih ima i po drugim krajevima.
Doseljavanje Hajdar-paše u Bihor treba vezati za c(este pobune Srba, koje su uzimale sve više maha. Od poc(etka prvog doseljavanja Muslimana na bihorskim prostorima pa do druge polovineXVIvijeka i poc(etkomXVIIvijeka, bilo je doseljavanja Muslimana, ali su ta doseljavanja bila pojedinac(na ili u manjim grupama. Iako su Turci bili zaposjeli grad Bihor, c(ija je posada imala mjestimic(no i svoje posjede na uživanju, etnic(ki sastav stanovništva se nije bitno mijenjao. To potvr?uje i jedna turska etnic(ka karta iz koje se vidi da je Bihor u prvoj poloviniXVIvijeka bio naseljen skoro iskljuc(ivo hrišc'anskim stanovništvom (Anastasije Troševic', Stanovništvo balkanskog poluostrva uXVIvijeku, navod po "Revue de la Fakulte de Fakulte de seienes aconomiqus de l' univerzite divstambol" AnneII).U prilog tome navodimo da je u jednom drugom turskom defteru, koji se odnosi na potpis stoke iz 1585. godine, zabelježena su domac'instva c(ija su imena bila srpska. Lutovac u pomenutoj knjizi navodi da i pored toga, c(injenica je što se 1686. godine pominje bihorski vladika sa sjedištem kod crkve sv Petra, ukazuje da je tada u ovom kraju stanovništvo bilo u vec'ini pravoslavno (nav. djelo str. 15). Tek poslije 1690. godine, poc(inje se mijenjati etnic(ki sastav bihorskog stanovništva. Razlog tome treba tražiti u tome što je srpski narod Bihora uc(estvovao u ustanku 1687 -1690. godine u Bihoru.
Vezano za ovaj bihorski ustanak Srba, J. Tomic' navodi kako su još u poc(etku rata Australije sa Turskom 1683. godine, C'esarevci slali svoje povjerenike koji su krstarili po Bihoru i podsticali srpski narod na ustanak. Tada je glavna misija bila povjerena Petru Sokolovic'u,najstarijem kapetanu srpske vojske, koji je bio rodom iz bihorskog sjela Višnjava (podatak objavljen u Glas SK. akademije nauka LXX, Beograd l922.). Na drugom mjestu se navodi kako su u jesen 1689. godine, Kuc(i razbili Turke u Bijelom Polju, gdje su se sastale sa C'esarevcima.
C(injenica je da su se Srbi u Bihoru, iako su imali vec'e povlastice od ostalih Srba u drugim krajevima, osjec'ali i ranije nezadovoljnim pa su c(esto pravili pobune, pokušavajuc'i da se potpuno oslobode turske uprave. Poslije takve jedne pobune u Bihoru je poslan Hajdar-paša sa zadatkom da uguši te njihove pobune. Hajdar-paši je tada ustupljen c(itav Bihor i posjed. On je tada postao apsolitni gospodar Bihora. Imao je svoje kule u Radulic'ima, Loznoj, Bistrici i Vrševu, iz kojih je upravljao tim djelovima Bihora. U svim tim mjestima bile su podignute i džamije, a jedna od najljepših po svojoj arhitekturi i van Bihora bila je ona u Radulic'ima, u kojoj je i Hajdar-paša obavljao molitvu. Uz džamiju je bila i biblioteka koja se odlikovala bogastvom knjiga na arapskom, turskom i persijskom jeziku. U toj džamiji su služili po pravilu, Hajdarpašic'i sve dok se nijesu iselili iz Radulic'a. Pored džamije je bilo podignuto i turbe Hajdar-pašino i još jednog njegovog barjaktara. U neposrednoj blizini džamije se nalazio i Hajdar-pašin Saraj i to je potvrda da je ovdje i bila njegova rezindencija odakle je i upravljao cijelim Bihorom. To svjedoc(i i njegovo turbe u kojem je on sahranjen pored svoje džamije.
Hajdar-paša je tada uspio da uguši pobunu Srba u Bihoru, ali ne i u potpunosti, jer su se one doga?ale i dalje. Naroc(ito su br?anska plemena iz Crne Gore vršila c(este upade u Bihor i harala po muslimanskim selima. Tada su se u Bihor doselili i drugi visoki dolojanstvenici turskih vlasti. Potomstvo Hajdar-paše je dosta brojno i ono se nalazi svuda po Sandžaku. Ima ih i po Kosovu, Bosni, a dosta se njih i odselilo u Tursku.
MEHMED C'OR-PAŠA
Poslednji paša koji se doselio u Bihor bio jeMehmed C'or-paša. Mehmed-paša je bio c'orav u jedno oko pa su ga zvali i c'or-paša, da bi kasnije se njegovo potomstvo prozvalo C'orovic'i. Po dolasku u Bihor dobio je posjed u Loznoj. Došao je iz Osjeka nakon što je bio zauzet od strane austrijske vojske i hrvatskih ustanika. Vrijeme njegovog dolaska je bilo poslije 1699. godine. On je tada podijelio vlast u Bihoru sa Hajdar-pašom, koji nije mogao sam da uguši ustanike, pa je C'or-paša došao da mu pomogne. Predanja govore kako je on poslan u Bihor da bi svrgao Hajdar-pašu sa tog položaja, jer se je, navodno, bio osilio i nije htio da izvršava carska nare?enja. Me?utim, istina je da su se pobune Srba po Bihoru, sve c(ešc'e doga?ale i da sam Hajdar-paša nije mogao da ih uguši. To potvr?uje i njegov dogovor sa Hajdar-pašom o me?usobnoj podjeli vlasti u Bihoru, kako bi zajednic(ki mogli bolje i efikasnije da djelaju na ugušenju srpskih pobuna.
Po dolasku Mehmed C'or-paše u Loznoj sagradio je kulu, odakle je vladao sa svojim nasljednicima dobrim dijelom Bihora oko 200 godina. Izgleda da je on sa svojim potomstvom imao najduži period vladavine u Bihoru od njegovih prethodnika. Oko njegove kule su bile izgra?ene i druge begovske kuc'e, koje su podizane po ugledu na grad. Mehmed C'or-paša je imao lagodan život u Osijeku, pa je to želio stvoriti i na svom spahiluku u Loznoj što je i uspijevao. Predanje govori da je bio jako strog, zbog c(ega je c(esto dolazio u sukob sa jac(im plemenima Bihora.
Jedan od njegovih potomaka bio je Muslaj-beg C'orovic', koji je imao tako?e sjedište u Loznoj. On je za dobar dio Donjeg Bihora imao svu vlast u svojim rukama tokom druge polovineXIXvijeka. Me?utim, jac(a bratslva se nisu uvijek slagala sa njim pa nisu bijela sprovoditi njegovu vlast vec' su radila po svom naho?enju. Od njih se po neko odmetao i držao u strahu nasilnike, kako su zvali one, koji su sprovodili njegovu vlast. Jediin od lili odmetnika spominje se deli Murat i deli Mustafa, oba Sijaric'i. Njih dvojica su kao "firari" (odmetnici) štitili sirotinju po Bihoru od nasilnika. Oslala je danas pric(a kod naroda ovog kraja, kako su oni prisilili begove C'orovic'e iz Ivanja da napuste njihov c(ardak u Ždrijelu.
Za uglednu porodicu C'orovic'a se zna da je pokazivala vec'u pažnju za gospodarenjem. To je bio i razlog zbog c(ega su nailazili na c(est otpor kod pojedinih jac(ih i bogatijih bratstava, u prvome redu Sijaric'a, Dupljaka i još nekih. To potvr?uje i jedan izveštaj objavljen u "Novinama c(itališta Beogradskog", sredinomXIXvijeka, u kome se kaže: "U Pešteru nikakve zakonske vlasti nema nego sami sebi na fisove sude, Sijaric' koji najviše bratstava ima onaj im je najstariji". Posljednji predstavnik C'orovic'a, koji je imao velikog ugleda kod bihorskog naroda, bio je Jusuf-beg, C'orovic' iz Lozne, koji je živio do 1943. godine, kada su ga c(etnici uhvatili i zvjerski ga ubili. On je platio za sve svoje predhodnike, koji su c(inili bilo kakva zla na ovim prostorima.
BEGOVI BIHORA
Begova u Bihoru je bilo više. Ovom prilikom c'emo pomenuti samao neke od njih za koje se zna da su bili na vec'em glasu. To su bili: Kajabegovic'i, Šehovic'i, Begovic'i, Hasanbegovic'i, C'orovic'i i još neki.
Jedna od prvih begovskih porodica, koja se doselila u Bihor, bila je porodica Kajabegovic'a. Ova je porodica i po glasu i po bogastvu bila na prvom mjestu u c(itavom Bihoru, a za nju se znalo i mnogo dalje. Ona je i po kolic(ini posjeda odskakala od ostalih begovskih porodica. Bila je to veoma ugledna porodica i po gospodstvu. Kajabegovic'i su se doselili odmah nakon doseljavanja Hajdar-paše i njegovog ugušenja srpskih pobuna u Bihoru, pa se smatra da su se me?u prvima doselili na ovim prostorima. Za ovu porodicu se zna da se doselila iz Male Azije, a jedina je begovska porodica, koja je njenim dolaskom odabrala mjesto naseljavanja u Akovu, što je znak da je i ranije živjela u nekim od gradova Male Azije. Iz Akova je ona upravljala sa svojim posjedima, koje je ubrzo bila stekla, i koji su se nalazili na više mjesta po Donjem Bihoru.
Za Kajabegovic'e se zna da su imali oko sto c(iflika po Bihoru i da su važili za begove, koji su imali najvec'i posjed u c(itavom Bihoru, a i dalje. Kajabegovic'i, kao ijoš neki drugi begovi na ovim prostorima nijesu dobili sve posjede sa kojim su raspolagali u posjed od turskih vlasti. Oni su uvec'avali svoje posjede i sa kupovinom odre?enih c(ifluka i to najkvalitetnijih zemljišta. Kajabegovic'i su imali u svojem posedu, pored ostalog, Godušu Crnc(u, sela od Lima prema Ugrincu i sve do i sa Goševom, te još neka druga sela. U svom posjedu su imali i Duboc(icu, jednu od najvec'ih šumskih prostora u sjenic(kim barama. Na svojim c(itlucima su, vec'inom, naseljavali Muslimane, a bilo ih je i drugih konfesija. Najc(ešc'e su naseljavali Muslimani, koji su progonjeni od neprijatelja sa svojih imanja.
Za Kajabegovic'e se zna i to, da su bili prema svojim c(ifc(ijama vrlo korektni. Nisi željeli da kupe desetak od onih c(ifc(ija. koji su bili slabijeg imuc'nog stanja, c(ime bi im ugrozili egzistenciju života porodicama. Naprotiv, takvim c(ivc(ijama, a naroc(ito onim, koji su po prvi put dolazili na njihovim c(itlucima, pomagali su u sjemenjima i u nabavci stoke. Bilo je takvih sluc(ajeva da su nekim od c(ifc(ija, koji su bili odani prema njima, nudili c(itluke na poklon. Takav je sluc(aj bio i sa Dikom Koc(ovic'em iz Goševa. Nažalost, taj isti Diko Koc(ovic' sa svojim sinom i komšijama, došao je glave Hilmi-begu Kajabegovicu sa još 17-toricom drugih ljudi begovskog porijekla iz Bijelog Polja, Rožaja i nekih drugih krajeva Bihora.
Jedna od begovskih c(uvenih porodica su i Begovic'i iz Rasova. Rasovo je bilo u posjedu Begovic'a, koji vode porijeklo od Jovan-bega, srpskog vlastelina još iz srednjega vijeka, za kojeg se smatra da je vrlo rano prihvatio islam za svoju vjeru, a za takvo njegovo ponašanje Turci su mu priznali begovsku titulu. To mu je omoguc'ilo da zadrži posjed u Rasovu, Resniku i Loznicama. Njegovi ro?aci su su Jac'imovic'i iz Kostenice u Bistrici, koji nijesu htjeli prihvatiti islam, pa su dobili i drugo prezime. Za potomke Jovan-bega današnji Begovic'i smatraju da su starosjedeoci i da su sigurno najstariji stanovnici na svim bihorskim prostorima i da vrlo dugo egzistiraju na prostorima Rasova i obližnjih mjesta. Me?u njima ima i davnašnjih doseljenika, koji ne znaju kako su im se preci doselili ni odakle. Me?unjima ima i nešto Srba, ali vrlo malo. Bez ikakve sumnje, Begovic'i se smatraju za najstariju muslimansku porodicu u Bihoru. Otuda se opravdano može pretpostaviti da je vrlo davno došao na Loznice Sahil-paša, kome je u posjed bilo dato Rasovo sa okolnim mjestima, te da je njegov uticaj bio od presudnog uticaja na Jovan-bega, koji je prešao na Islam tako rano i da mu je Sahil-paša omoguc'io da zadrži svoj posjed na pomenutim mjestima. Pošto se na osnovu predanja zna da je imao svoje sjedište na Loznice, to je moguc'e da je ovaj tamo uživao veliko povjerenje u njega, pa ga je prihvatio zajedno sa ostalim begovima, koji su c(inili begovske porodice u okviru saraja Sahil-paše.
Begovska porodica Šehovic'i, je tako?e jedna od prvih porodica, koja se doselila u Bihoru. Ona se doselila kod porodica Kajabegovic'a. Ovoj porodici je ustupljen posjed u Sativanu na najljepšem i najkvalitetnijem po plodnosti zemljištu i bjelopoljskoj kotlini. Otuda se može smatrati da je ova porodica i ranije uživala veliki ugled kod turskih vlasti. Njima je bilo dozvoljeno da biraju posjed tamo gdje im je najmilije. Kvalitet zemljišta u Sutivanu, blizina varoši i prirodni položaj su bili razlog što je ova c(uvena porodica izabrala Sutivan za svoj posjed. Porodica Šehovic'a je u Sutivanu sagradila i svoj c(ardak, iz kojeg su rukovodili sa svojim posjedom.
Za Šehovic'e se kaže da su porijeklom iz Turske i otuda su došli po zadatku da sprovode turske zakone. Ova ugledna porodica je imala svu vlast u svojim rukama na ovim prostorima. Njihov je c(ardak bio od pet bojeva (spratova) a u podrumu tog c(ardaka bila je smještena tamnica, koja je služila za neposlušne, jer je bilo i takvih. U ostalim bojevima nalazilo se pomoc'no osoblje tog bega, koje mu je pomagalo u sprovo?enju odredbi turskih propisa. Na gornjem boju c(ardaka se nalazila uprava bega.
Ova begovska porodica je djelovala na ovim prostorima od njenog doseljenja pa do kraja turske vladavine. Nakon pada Turske 1912. godine, Crnogorci su porušili ovaj c(ardak, a vec'inu begovskih porodica, potomstva Šehovic'a, prisilili su na iseljavanje za Turskuili u nekim drugim pravcima.
U Bistrici je bila doseljena begovska porodica Hasanbegovic'i, te još neke druge ugledne porodice. Da li je ovu begovsku porodicu naselio Hajdar-paša u Bistrici, podarivši im posjed baš tu, ili su se oni sami doselili nešto kasnije nije sasvim jasno.
Hasanbegovic'i su se naselili u kahve, gdje su bili podigli c(ardak po uzoru na druge begove. Ovaj c(ardak je trajao sve do 70-tih godina ovoga stoljec'a, kada su ga Djalovic'i porušili kako ne bi podsec'ao na begove i na turska vremena i njihov begovski nac(in života. Ovaj c(ardak je bio tipic(an primerak begovskih c(ardaka. Takav je c(ardak imao i u Šolja pod samom Gradinom, koji je u posljijednje vrijeme bio u vlasništvu Haskovic'a. Njega su c(etnici zapalili poc(etkom januara 1943. godine.
Hadžibegovic'i su živjeli u Boturic'e, jednom od boljih sjela u Bistrici sa veoma kvalitetnim i plodnim zemljištem. Nešto potomaka ove begovske porodice još živi u tom selu, ali ih se je dobar dio raselio po svijetu. Kujovic'i su živjeli i dio njih i sada živi u Mokrom Lugu, tako?e jedno od boljih po plodnosti sela u Bistrici. Od uglednih porodica su i Bojadžic'i u Voljavcu i još neke porodice u Ušanovic'ima i drugim selima Bistrice.
Šahovic'e i Vraneš držali su begovska porodica Hasanbegovic'i i još neke druge. Tu su bile po ugledu i Mekic'i, Mušovic'i i Kalic'i, te još neke druge porodice, kao npr. Drpljani. Neko od begova je imao posjed i u Komaranu, ali do sada autoru nije poznata takva porodica. Vjerovatno da bi jedna od uglednijih porodica u komaranskom kraju mogla biti Rovc(ani.
Kao što se da primjetili, paše i begovi su pravilno bili zaposjeli Bihor i na njemu uspostavili vlast tac(no onako kako su turske vlasti nalagale, a i kako je njima odgovaralo. Takvim rasporedom njihove vlasti i zavo?enjem izvjesnih mjera protiv onih, koji se nijesu odazvali zahtjevima vlasti, bili su strogo kažnjavani, pa otuda je za jedno vrijeme i bilo relativno mirno na bihorskim prostorima, ali to je bilo prividno.
Uvec'avanje begovskih posjeda i njihov lagodni životnije mogao trajati za stalno. Umnožavanjem njihovih porodica, moralo je doc'i i do dioba, a time i do podjele njihovih posjeda na manje djelove, pa je tokom vremena nastalo raslojavanje njihovih porodica i posjeda. Poznato je da su se begovske i aganske porodice brzo razmnožavale, pa je c(estom diobom i njihov posjed postajao sve manji. Usitnjavanjem njihovih posjeda, padao je i njihov ugled kod naroda. Tada su i pojedini begovi i sami poc(eli da obra?uju svoju zemlju. Takvima je od begovskog dostojanstva ostajala samo titula. Otuda su imali pravo ljudi iz komšiluka da na pitanje kako žive, odgovarali "kao bihorski begovi", što je znac(ilo slabo, glas ima, a imuc'stva malo. Tada su samo pojedinci održavali nešto vec'e posjede, pa su mogli da naseljavaju c(ifc(ije i provode i dalje begovski život šetajuci od c(ifc(ije do c(ifc(ije i sa cicvare na cicvaru. I sve do 1912. godine, kada je padom Turske i begova nestalo.
Pojava paša i begova vezana je za dolazak Turaka na prostorima Bihora i drugih podruc(ja na kojima je bilo doseljavanje Muslimana. Odmah po završetku kosovske bitke 1389. godine, i nakon pada srpskih zemalja pod tursku upravu, Ilirska je zavela svoju vojnu i civilnu vlast u tim potc(injenim zemljama. Ona je, prvo, izvršila teritorijalnu i administrativnu podjelu zaposjednutih zemalja, da bi zatim uspostavila administrativnu i sudsku vlast na zaposjednutim prostorima. Ona je to uradila u cilju lakšeg sprovodenja svoje vlasti. Podruc(je Bihora je tada proglašeno Bihorska oblast, koja je pripojena Kosovskom vilajetu, a zajedno sa njim stavljena je u okviru Makedonskog, odnosno Skopskog krajišta, kao najvišeg vojnog i administrativnog centralnog upravljanja na do tada osvojenim podruc(jima. Koliko je poznato iz turskih popisa, teritorija Bihora je uspostavljena kao zasebna teritorijalno-administrativna i sudsko-upravna jedinica (MVA. Mdile defteri br. 544).
Nije poznato kada je tac(no izvršena prva teritorijalno-administrativna podjela osvojenih zemalja, ali je sigurno da je to moglo biti prije prvog popisa, a odmah po osvajanju i zaposijedanju. Sjedište bihorske oblasti bilo je u Akovu, odnosno u Bihoru na Limu, današnjem Bijelom Polju. Ilirci su odmah po osvajanju srpskih zemalja zaposjeli sva strategijski važna mjesta i saobrac'ajnice na tim prostorima, što su uc(inili i sa Bihorom. U to vrijeme u kasabi Bihor na Limu (kasnije Akovo), postojao je i grad (utvr?enje) koje je imalo isto ime. Taj grad je, po strategijskoj važnosti, upore?ivan sa Prizrenom. On je bio centralno mjesto na putnom pravcu Novi Pazar - Sjenica - Akovo - Brskovo i dalje je vodio prema primorskim mjestima sa kojima se trgovalo.
Prvo zaposijedanje strategijskih važnih gradova (utvr?enja) i komunikacija na tim pravcima, Turska je izvršila na taj nac(in što je dotadašnje posade u tim gradovima raspustila, a na mjesto njih, uspostavila svoje posade sa odre?enim brojem vojnika. Broj njenih vojnika je zavisio od strategijskog položaja pojedinih gradova. One manje važne gradove je ostavljala sa manjim brojem vojnika, a bilo je i takvih gradova u kojimaje potpuno raspuštana posada. U Bihoru se u dokumentima pominje prva posada od 21 mustafeza, dizdar Kasem, c(c'ehaja, tobdžija i imam mjesne džamije. Taj podatak je preuzet od Milisava V. Lulovca iz njegove knjige "Bihor i Korita" (str. 18.), a potic(e iz 1530. godine, što nije iskljuc(eno da je taj broj turskih vojnika na poc(etku bio i vec'i. Na taj nac(in je uspostavljena prvo vojna, a zatim i civilna vlast. U nekim mjestima je civilna vlast ostavljana u zatec(enom stanju ukoliko su se držali vazalnih odnosa prema Turcima. U suprotnom sluc(aju je bila uspostavljena i administrativna i sudsko-upravna vlast.
Sve je to uslovljavalo dolazak turskih, odnosno muslimanskih rukovodec'ih ljudi, koji su postavljani na odre?enim funkcijama radi sprovodenja vlasti. Proglašenjem Bihora kao teritorijalne i administrativne oblasti, što znac(i da je pored vojne bila uspostavljena i civilna vlast. Sve je to zahtjevalo dovo?enje ne baš malog broja turskih i muslimanskih funkcionera i njihovih posluga u vršenju potrebnih poslova kako u vojnim tako i u civilnim ustanovama. To je, praktic(no, bilo i prvo doseljavanje Muslimana na bihorskim prostorima, a i na ostalim. Svakako da su izvjesni ljudi od vlasti prvo došli u Akovu, a ubrzo i na seoskim podruc(jima, koja su bila ustupljena kao timari.
Do sada nije prona?en pisani trag, koji bi dokumentarno ukazao na prvo doseljavanje Muslimana na bihorskim prostorima. U turskim dokumentima, koji su nam pristupac(ni, Oblast Bihor se pominje krajemXVvijeka i u prvoj poloviniXVIvijeka, što znac(i da je turska vlast u to vrijeme vec' bila uspostavljena. To potvr?uju i popisi iz 1487/8, 1488/9, 1489/90 i 1490/91, godine, kada se u Bihoru kretao broj kuc'a od 1643 do 1432, a udovic(kih 108 - 116 kuc'a (Baskvalel arsen No 92 - Defter prizrenskog sandžaka iz tridesetih godinaXVIvijeka).
Koliko je do sada poznato grad Bihor se po prvi put spominje 1450. godine u jednom dubrovac(kom trgovinskom dokumentu (DA Serija Lamenta, Srpski rodoslovi i letopisi, Beograd 1927, srt. 238.), a u jednom izveštaju iz 1455. godine, navodi se da su Turcizaposjeli Prizren i Bihor u isto vrijeme (Ljuba Stojanovic', Stari srpski rodoslovi i letopisi, Beograd 1927, str. 238). To ni u kom sluc(aju ne bi trebalo da znac(i da su ova dva grada zaposjednuta te godine. Važnost grada Bihora u to vrijeme može se predpostaviti samim tim što se vezuje za Prizren, pa je otuda i vec'a tvrdnja da je u tom mjestu bila uspostavljena turska vlast i da je u njemu vec' bilo Muslimana doseljenih i prije ovog izveštaja. To potvr?uju i podaci popisa iz 1485. godine, kada je neki Bihorac Husein tada držao timar u kadiliku Blagaj (Belgeler Turktarih kurumu Cilt l, save l, Ankara 1964.), što je dokaz da je vec' tada bilo limarija po Bihoru i van njega. I podatak iz jednog turskog deftera iz 30-tih godinaXVIvijeka u kome se navodi da je u tvr?avi Bihoru u spisku onih mustafeza (posade) koji su imali timare, upisan je Kasem, dizdar posade, koji je držao sela Zaton, Dobrodole i još tri c(ifluka, dok je dva druga timara uživao njegov c'ehaja (Ljubo Stojanovic', nav. djelo, str. 238), polvr?uje da je u Bihoru vec' tada bilo doseljenih Muslimana, koji su bili na položajima i koji su imali svoje timare.
Prema tim podacima izloženim u deiteru iz 30-tih godinaXVIvijeka, stoji da su posadu grada Bihora c(inili: dizdar, c'ehaja, tobdžija, i 21 mustafeza, te imam mjesne džamije. Tridesetak godina kasnije, u ovom gradu je bilo 226 vojnika sa 4 topa i više drugog oružja (Žarko Šc'epanovic', nav. djelo, str. 95). U vrijeme od 1454. do 1561. godine, u c(itavom Prizrenskom sndžaku, postojale su samo dvije tvr?ave sa posadama, i to Prizren i Bihor, dok su druge bile bez posada. Na karauli kod Bioc(e i na Brzavi bilo je po jedno odjeljenje vojnika,koji su c(uvali položaje od upada crnogorskih plemena na tim pravcima. Po potrebi na tim karaulama je pojac(avan broj vojnika iz Akova.
PAŠE BIHORA
Dolaskom prvih turskih vojnika i uspostavom vojne i civlne vlasti u Bihoru se spominju tri paše: Sahil-paša, Hajdar-paša i Mehmed C'or-paša. Da li je bio još koji, u dokumentima se nig?e ne spominje. Za poslednju dvojicu paša se zna kada su i otkuda došli dok se za Sahil-pašu malo zna. I to što se zna je na osnovu predanja njegovih potomaka.
SAHIL-PAŠA
Vjeruje se da se Sahil-paša doselio ubrzo nakon zaposijedanja grada Bihora i da mu je bio dodijeljen posed Loznice i Rasovo, a možda još i neke druge posjede da je imao na uživanje. On je tada odabrao da njegovo sjedište bude na Loznice na domak varoši grada Bihora. Jedan lokalitet na Loznice i danas se zove Šaraj, pa se vjeruje, a to govore i današnji njegovi potomci, da je tu bio Sahil-paša izgradio dvorac, koji je nazvao Saraj po ugledu na saraje turskih velikodostojanstvenika u drugim krajevima Turske Carevine. Tac(no se ne zna odakle je i kada je ovaj paša doseljen, ali se na osnovu predanja govori da se on doselio iz Male Azije. Njegovi potomci su Zejnelovic'i, koji su dobili to zvanje po njegovom prvom nasljedniku, kojemu je bilo ime Zejnel. Danas Zejnelovic'a ima na Loznice, u Bijelom Polju i još na nekim drugim mjestima oko Bijelog Polja.
Sahil-paša nije sluc(ajno odabrao baš Loznice, gdje se naselio i sebi Saraj podigao. Loznice su bile naseljene, prema mnogim mišljenjima, još iz vrlo davnih vremena i to se naselje uporedo razvijalo kao i Akovo, odnosno prije njega kasaba Bihor. Predanja govore da je na tom mjestu bila izgra?ena kasaba po ugledu na onu preko Lima u neposrednoj blizini. Imajuc'i u vidu veoma povoljan položaj i vrlo plodno zemljište u neposrednoj okolini, naroc(ito Rasovo sa svih strana, nije iskljuc(ena moguc'nost da je mjesto Loznice i bilo ure?eno u smislu kasabe. To bi trebalo da potvrdi i upravo izbor Sahil-paše za svoje naseljavanje baš na tom mjestu.
Istoriji je poznato da je na Loznice imao svoje dvore u prvoj poloviniXIXvijeka i Hasan Hot, tadašnji gospodar c(itave oblasti Bihora i Pešteri. Da li je Hasan Hot koristio pomenuri Saraj Sahil-paše, ili je bio podigao svoj, nije poznato. C(ini se da su dvorci i jednog i drugog gospodara Bihora bili baš na Loznice odakle su upravijali Bihorom. Istina, Sahil-paša, mnogo ranije od Hasana Hota. Sahil-paša je mogao biti i prvi gospodar oblasti Bihora, a možda i Pešteri, ukljuc(ujuc'i tu i Korita.
Poznato je da su na Loznice ranije živjeli, pored Zejnelovic'a i druge ugledne porodice ovoga kraja, kao što su Kuc(evic'i i još neke druge porodice od bihorskih aga i begova. To sve potv?uje da je mjesto Loznice bilo veoma naseljeno mjesto, te da je ova naseobina u prošlosti u svom razvoju parirala naseobini Bihora na Limu. O ovom naselju je pisao i Milisav V. Lutovac u svojoj knjizi "Bihor i Korita" (str. 120).
Sa Sahil-pašom je došla i ne baš mala pratnja begova, aga i drugog osoblja, koji su bili nosioci sprovo?enja turske vlasti na posjedima, koji su im bili dodijeljeni. Pored njih bila je obavezna i odgovarajuc'a vojna pratnja, koja je djelovala po potrebi, a bilo je i takvih sluc(ajeva, u cilju sprovo?enja zakonskih propisa.
Za Sahil-pašu se predpostavlja da je pod njegovim uticajem islamizirano pleme Begovic'i iz Rasova, za koje se smatra da je autohtono na bihorskim prostorima i oni se smatraju da su najstarija muslimanska porodica u c(itavom Bihoru, kao i Vraneši u Vranešu. Muslimansko pleme Begovic'i u Rasovu vodi porijeklo od Jovana bega, koji je, po predanju bio vlastelin. Primivši islam, dobio je begovsku titulu i zadržao posjed u Rasovu, Resniku i Loznicama (Milisav V. Lutovac, nav. djelo, str. 120). Jovan bjeg je ostao sa svojim sjedištem na Loznice nakon prelaska na islam, tamo gdje je i ranije bio. On je bio jedan od odanijih begova Sahil-paši, zbog c(ega je i uživao veliki ugled, a i visoko poštovanje od ovoga paše, koji mu je uvijek bio na usluzi. Ako je to tac(no, a nema potrebe da u to ne vjerujemo, onda bi moglo biti da je Sahil-paša bio prvi paša, kojik je došao na prostorima Bihora, a možda je i prva posada grada Bihora bila usko vezana za njega.
Nije poznato koliko je ovaj paša bio na toj dužnosti u Bihoru, što je sa njim bilo i ko ga je zamjenio. Pošto je iza njega ostalo potomstvo, moglo bi se smatrati da je on ostao do kraja svoga života na položaju paše i da je tu i umro. Vjerovatno da je on, kao prvi paša imao vezei sa mnogim komandnim osobljem vojske i ne samo u gradu Bihora nego i dalje. To je moralo da bude u njegovoj nadležnosti kao paše c(itavog Bihora.
HAJDAR-PAŠA
Za Hajdar-pašu postoji nešto pisanih podataka kroz istorijsku gradu, a dosta je o njemu ostalo u sjec'anjima njegovih potomaka, kojih danas ima po c(itavom Sandžaku, ali ih ima i po drugim krajevima.
Doseljavanje Hajdar-paše u Bihor treba vezati za c(este pobune Srba, koje su uzimale sve više maha. Od poc(etka prvog doseljavanja Muslimana na bihorskim prostorima pa do druge polovineXVIvijeka i poc(etkomXVIIvijeka, bilo je doseljavanja Muslimana, ali su ta doseljavanja bila pojedinac(na ili u manjim grupama. Iako su Turci bili zaposjeli grad Bihor, c(ija je posada imala mjestimic(no i svoje posjede na uživanju, etnic(ki sastav stanovništva se nije bitno mijenjao. To potvr?uje i jedna turska etnic(ka karta iz koje se vidi da je Bihor u prvoj poloviniXVIvijeka bio naseljen skoro iskljuc(ivo hrišc'anskim stanovništvom (Anastasije Troševic', Stanovništvo balkanskog poluostrva uXVIvijeku, navod po "Revue de la Fakulte de Fakulte de seienes aconomiqus de l' univerzite divstambol" AnneII).U prilog tome navodimo da je u jednom drugom turskom defteru, koji se odnosi na potpis stoke iz 1585. godine, zabelježena su domac'instva c(ija su imena bila srpska. Lutovac u pomenutoj knjizi navodi da i pored toga, c(injenica je što se 1686. godine pominje bihorski vladika sa sjedištem kod crkve sv Petra, ukazuje da je tada u ovom kraju stanovništvo bilo u vec'ini pravoslavno (nav. djelo str. 15). Tek poslije 1690. godine, poc(inje se mijenjati etnic(ki sastav bihorskog stanovništva. Razlog tome treba tražiti u tome što je srpski narod Bihora uc(estvovao u ustanku 1687 -1690. godine u Bihoru.
Vezano za ovaj bihorski ustanak Srba, J. Tomic' navodi kako su još u poc(etku rata Australije sa Turskom 1683. godine, C'esarevci slali svoje povjerenike koji su krstarili po Bihoru i podsticali srpski narod na ustanak. Tada je glavna misija bila povjerena Petru Sokolovic'u,najstarijem kapetanu srpske vojske, koji je bio rodom iz bihorskog sjela Višnjava (podatak objavljen u Glas SK. akademije nauka LXX, Beograd l922.). Na drugom mjestu se navodi kako su u jesen 1689. godine, Kuc(i razbili Turke u Bijelom Polju, gdje su se sastale sa C'esarevcima.
C(injenica je da su se Srbi u Bihoru, iako su imali vec'e povlastice od ostalih Srba u drugim krajevima, osjec'ali i ranije nezadovoljnim pa su c(esto pravili pobune, pokušavajuc'i da se potpuno oslobode turske uprave. Poslije takve jedne pobune u Bihoru je poslan Hajdar-paša sa zadatkom da uguši te njihove pobune. Hajdar-paši je tada ustupljen c(itav Bihor i posjed. On je tada postao apsolitni gospodar Bihora. Imao je svoje kule u Radulic'ima, Loznoj, Bistrici i Vrševu, iz kojih je upravljao tim djelovima Bihora. U svim tim mjestima bile su podignute i džamije, a jedna od najljepših po svojoj arhitekturi i van Bihora bila je ona u Radulic'ima, u kojoj je i Hajdar-paša obavljao molitvu. Uz džamiju je bila i biblioteka koja se odlikovala bogastvom knjiga na arapskom, turskom i persijskom jeziku. U toj džamiji su služili po pravilu, Hajdarpašic'i sve dok se nijesu iselili iz Radulic'a. Pored džamije je bilo podignuto i turbe Hajdar-pašino i još jednog njegovog barjaktara. U neposrednoj blizini džamije se nalazio i Hajdar-pašin Saraj i to je potvrda da je ovdje i bila njegova rezindencija odakle je i upravljao cijelim Bihorom. To svjedoc(i i njegovo turbe u kojem je on sahranjen pored svoje džamije.
Hajdar-paša je tada uspio da uguši pobunu Srba u Bihoru, ali ne i u potpunosti, jer su se one doga?ale i dalje. Naroc(ito su br?anska plemena iz Crne Gore vršila c(este upade u Bihor i harala po muslimanskim selima. Tada su se u Bihor doselili i drugi visoki dolojanstvenici turskih vlasti. Potomstvo Hajdar-paše je dosta brojno i ono se nalazi svuda po Sandžaku. Ima ih i po Kosovu, Bosni, a dosta se njih i odselilo u Tursku.
MEHMED C'OR-PAŠA
Poslednji paša koji se doselio u Bihor bio jeMehmed C'or-paša. Mehmed-paša je bio c'orav u jedno oko pa su ga zvali i c'or-paša, da bi kasnije se njegovo potomstvo prozvalo C'orovic'i. Po dolasku u Bihor dobio je posjed u Loznoj. Došao je iz Osjeka nakon što je bio zauzet od strane austrijske vojske i hrvatskih ustanika. Vrijeme njegovog dolaska je bilo poslije 1699. godine. On je tada podijelio vlast u Bihoru sa Hajdar-pašom, koji nije mogao sam da uguši ustanike, pa je C'or-paša došao da mu pomogne. Predanja govore kako je on poslan u Bihor da bi svrgao Hajdar-pašu sa tog položaja, jer se je, navodno, bio osilio i nije htio da izvršava carska nare?enja. Me?utim, istina je da su se pobune Srba po Bihoru, sve c(ešc'e doga?ale i da sam Hajdar-paša nije mogao da ih uguši. To potvr?uje i njegov dogovor sa Hajdar-pašom o me?usobnoj podjeli vlasti u Bihoru, kako bi zajednic(ki mogli bolje i efikasnije da djelaju na ugušenju srpskih pobuna.
Po dolasku Mehmed C'or-paše u Loznoj sagradio je kulu, odakle je vladao sa svojim nasljednicima dobrim dijelom Bihora oko 200 godina. Izgleda da je on sa svojim potomstvom imao najduži period vladavine u Bihoru od njegovih prethodnika. Oko njegove kule su bile izgra?ene i druge begovske kuc'e, koje su podizane po ugledu na grad. Mehmed C'or-paša je imao lagodan život u Osijeku, pa je to želio stvoriti i na svom spahiluku u Loznoj što je i uspijevao. Predanje govori da je bio jako strog, zbog c(ega je c(esto dolazio u sukob sa jac(im plemenima Bihora.
Jedan od njegovih potomaka bio je Muslaj-beg C'orovic', koji je imao tako?e sjedište u Loznoj. On je za dobar dio Donjeg Bihora imao svu vlast u svojim rukama tokom druge polovineXIXvijeka. Me?utim, jac(a bratslva se nisu uvijek slagala sa njim pa nisu bijela sprovoditi njegovu vlast vec' su radila po svom naho?enju. Od njih se po neko odmetao i držao u strahu nasilnike, kako su zvali one, koji su sprovodili njegovu vlast. Jediin od lili odmetnika spominje se deli Murat i deli Mustafa, oba Sijaric'i. Njih dvojica su kao "firari" (odmetnici) štitili sirotinju po Bihoru od nasilnika. Oslala je danas pric(a kod naroda ovog kraja, kako su oni prisilili begove C'orovic'e iz Ivanja da napuste njihov c(ardak u Ždrijelu.
Za uglednu porodicu C'orovic'a se zna da je pokazivala vec'u pažnju za gospodarenjem. To je bio i razlog zbog c(ega su nailazili na c(est otpor kod pojedinih jac(ih i bogatijih bratstava, u prvome redu Sijaric'a, Dupljaka i još nekih. To potvr?uje i jedan izveštaj objavljen u "Novinama c(itališta Beogradskog", sredinomXIXvijeka, u kome se kaže: "U Pešteru nikakve zakonske vlasti nema nego sami sebi na fisove sude, Sijaric' koji najviše bratstava ima onaj im je najstariji". Posljednji predstavnik C'orovic'a, koji je imao velikog ugleda kod bihorskog naroda, bio je Jusuf-beg, C'orovic' iz Lozne, koji je živio do 1943. godine, kada su ga c(etnici uhvatili i zvjerski ga ubili. On je platio za sve svoje predhodnike, koji su c(inili bilo kakva zla na ovim prostorima.
BEGOVI BIHORA
Begova u Bihoru je bilo više. Ovom prilikom c'emo pomenuti samao neke od njih za koje se zna da su bili na vec'em glasu. To su bili: Kajabegovic'i, Šehovic'i, Begovic'i, Hasanbegovic'i, C'orovic'i i još neki.
Jedna od prvih begovskih porodica, koja se doselila u Bihor, bila je porodica Kajabegovic'a. Ova je porodica i po glasu i po bogastvu bila na prvom mjestu u c(itavom Bihoru, a za nju se znalo i mnogo dalje. Ona je i po kolic(ini posjeda odskakala od ostalih begovskih porodica. Bila je to veoma ugledna porodica i po gospodstvu. Kajabegovic'i su se doselili odmah nakon doseljavanja Hajdar-paše i njegovog ugušenja srpskih pobuna u Bihoru, pa se smatra da su se me?u prvima doselili na ovim prostorima. Za ovu porodicu se zna da se doselila iz Male Azije, a jedina je begovska porodica, koja je njenim dolaskom odabrala mjesto naseljavanja u Akovu, što je znak da je i ranije živjela u nekim od gradova Male Azije. Iz Akova je ona upravljala sa svojim posjedima, koje je ubrzo bila stekla, i koji su se nalazili na više mjesta po Donjem Bihoru.
Za Kajabegovic'e se zna da su imali oko sto c(iflika po Bihoru i da su važili za begove, koji su imali najvec'i posjed u c(itavom Bihoru, a i dalje. Kajabegovic'i, kao ijoš neki drugi begovi na ovim prostorima nijesu dobili sve posjede sa kojim su raspolagali u posjed od turskih vlasti. Oni su uvec'avali svoje posjede i sa kupovinom odre?enih c(ifluka i to najkvalitetnijih zemljišta. Kajabegovic'i su imali u svojem posedu, pored ostalog, Godušu Crnc(u, sela od Lima prema Ugrincu i sve do i sa Goševom, te još neka druga sela. U svom posjedu su imali i Duboc(icu, jednu od najvec'ih šumskih prostora u sjenic(kim barama. Na svojim c(itlucima su, vec'inom, naseljavali Muslimane, a bilo ih je i drugih konfesija. Najc(ešc'e su naseljavali Muslimani, koji su progonjeni od neprijatelja sa svojih imanja.
Za Kajabegovic'e se zna i to, da su bili prema svojim c(ifc(ijama vrlo korektni. Nisi željeli da kupe desetak od onih c(ifc(ija. koji su bili slabijeg imuc'nog stanja, c(ime bi im ugrozili egzistenciju života porodicama. Naprotiv, takvim c(ivc(ijama, a naroc(ito onim, koji su po prvi put dolazili na njihovim c(itlucima, pomagali su u sjemenjima i u nabavci stoke. Bilo je takvih sluc(ajeva da su nekim od c(ifc(ija, koji su bili odani prema njima, nudili c(itluke na poklon. Takav je sluc(aj bio i sa Dikom Koc(ovic'em iz Goševa. Nažalost, taj isti Diko Koc(ovic' sa svojim sinom i komšijama, došao je glave Hilmi-begu Kajabegovicu sa još 17-toricom drugih ljudi begovskog porijekla iz Bijelog Polja, Rožaja i nekih drugih krajeva Bihora.
Jedna od begovskih c(uvenih porodica su i Begovic'i iz Rasova. Rasovo je bilo u posjedu Begovic'a, koji vode porijeklo od Jovan-bega, srpskog vlastelina još iz srednjega vijeka, za kojeg se smatra da je vrlo rano prihvatio islam za svoju vjeru, a za takvo njegovo ponašanje Turci su mu priznali begovsku titulu. To mu je omoguc'ilo da zadrži posjed u Rasovu, Resniku i Loznicama. Njegovi ro?aci su su Jac'imovic'i iz Kostenice u Bistrici, koji nijesu htjeli prihvatiti islam, pa su dobili i drugo prezime. Za potomke Jovan-bega današnji Begovic'i smatraju da su starosjedeoci i da su sigurno najstariji stanovnici na svim bihorskim prostorima i da vrlo dugo egzistiraju na prostorima Rasova i obližnjih mjesta. Me?u njima ima i davnašnjih doseljenika, koji ne znaju kako su im se preci doselili ni odakle. Me?unjima ima i nešto Srba, ali vrlo malo. Bez ikakve sumnje, Begovic'i se smatraju za najstariju muslimansku porodicu u Bihoru. Otuda se opravdano može pretpostaviti da je vrlo davno došao na Loznice Sahil-paša, kome je u posjed bilo dato Rasovo sa okolnim mjestima, te da je njegov uticaj bio od presudnog uticaja na Jovan-bega, koji je prešao na Islam tako rano i da mu je Sahil-paša omoguc'io da zadrži svoj posjed na pomenutim mjestima. Pošto se na osnovu predanja zna da je imao svoje sjedište na Loznice, to je moguc'e da je ovaj tamo uživao veliko povjerenje u njega, pa ga je prihvatio zajedno sa ostalim begovima, koji su c(inili begovske porodice u okviru saraja Sahil-paše.
Begovska porodica Šehovic'i, je tako?e jedna od prvih porodica, koja se doselila u Bihoru. Ona se doselila kod porodica Kajabegovic'a. Ovoj porodici je ustupljen posjed u Sativanu na najljepšem i najkvalitetnijem po plodnosti zemljištu i bjelopoljskoj kotlini. Otuda se može smatrati da je ova porodica i ranije uživala veliki ugled kod turskih vlasti. Njima je bilo dozvoljeno da biraju posjed tamo gdje im je najmilije. Kvalitet zemljišta u Sutivanu, blizina varoši i prirodni položaj su bili razlog što je ova c(uvena porodica izabrala Sutivan za svoj posjed. Porodica Šehovic'a je u Sutivanu sagradila i svoj c(ardak, iz kojeg su rukovodili sa svojim posjedom.
Za Šehovic'e se kaže da su porijeklom iz Turske i otuda su došli po zadatku da sprovode turske zakone. Ova ugledna porodica je imala svu vlast u svojim rukama na ovim prostorima. Njihov je c(ardak bio od pet bojeva (spratova) a u podrumu tog c(ardaka bila je smještena tamnica, koja je služila za neposlušne, jer je bilo i takvih. U ostalim bojevima nalazilo se pomoc'no osoblje tog bega, koje mu je pomagalo u sprovo?enju odredbi turskih propisa. Na gornjem boju c(ardaka se nalazila uprava bega.
Ova begovska porodica je djelovala na ovim prostorima od njenog doseljenja pa do kraja turske vladavine. Nakon pada Turske 1912. godine, Crnogorci su porušili ovaj c(ardak, a vec'inu begovskih porodica, potomstva Šehovic'a, prisilili su na iseljavanje za Turskuili u nekim drugim pravcima.
U Bistrici je bila doseljena begovska porodica Hasanbegovic'i, te još neke druge ugledne porodice. Da li je ovu begovsku porodicu naselio Hajdar-paša u Bistrici, podarivši im posjed baš tu, ili su se oni sami doselili nešto kasnije nije sasvim jasno.
Hasanbegovic'i su se naselili u kahve, gdje su bili podigli c(ardak po uzoru na druge begove. Ovaj c(ardak je trajao sve do 70-tih godina ovoga stoljec'a, kada su ga Djalovic'i porušili kako ne bi podsec'ao na begove i na turska vremena i njihov begovski nac(in života. Ovaj c(ardak je bio tipic(an primerak begovskih c(ardaka. Takav je c(ardak imao i u Šolja pod samom Gradinom, koji je u posljijednje vrijeme bio u vlasništvu Haskovic'a. Njega su c(etnici zapalili poc(etkom januara 1943. godine.
Hadžibegovic'i su živjeli u Boturic'e, jednom od boljih sjela u Bistrici sa veoma kvalitetnim i plodnim zemljištem. Nešto potomaka ove begovske porodice još živi u tom selu, ali ih se je dobar dio raselio po svijetu. Kujovic'i su živjeli i dio njih i sada živi u Mokrom Lugu, tako?e jedno od boljih po plodnosti sela u Bistrici. Od uglednih porodica su i Bojadžic'i u Voljavcu i još neke porodice u Ušanovic'ima i drugim selima Bistrice.
Šahovic'e i Vraneš držali su begovska porodica Hasanbegovic'i i još neke druge. Tu su bile po ugledu i Mekic'i, Mušovic'i i Kalic'i, te još neke druge porodice, kao npr. Drpljani. Neko od begova je imao posjed i u Komaranu, ali do sada autoru nije poznata takva porodica. Vjerovatno da bi jedna od uglednijih porodica u komaranskom kraju mogla biti Rovc(ani.
Kao što se da primjetili, paše i begovi su pravilno bili zaposjeli Bihor i na njemu uspostavili vlast tac(no onako kako su turske vlasti nalagale, a i kako je njima odgovaralo. Takvim rasporedom njihove vlasti i zavo?enjem izvjesnih mjera protiv onih, koji se nijesu odazvali zahtjevima vlasti, bili su strogo kažnjavani, pa otuda je za jedno vrijeme i bilo relativno mirno na bihorskim prostorima, ali to je bilo prividno.
Uvec'avanje begovskih posjeda i njihov lagodni životnije mogao trajati za stalno. Umnožavanjem njihovih porodica, moralo je doc'i i do dioba, a time i do podjele njihovih posjeda na manje djelove, pa je tokom vremena nastalo raslojavanje njihovih porodica i posjeda. Poznato je da su se begovske i aganske porodice brzo razmnožavale, pa je c(estom diobom i njihov posjed postajao sve manji. Usitnjavanjem njihovih posjeda, padao je i njihov ugled kod naroda. Tada su i pojedini begovi i sami poc(eli da obra?uju svoju zemlju. Takvima je od begovskog dostojanstva ostajala samo titula. Otuda su imali pravo ljudi iz komšiluka da na pitanje kako žive, odgovarali "kao bihorski begovi", što je znac(ilo slabo, glas ima, a imuc'stva malo. Tada su samo pojedinci održavali nešto vec'e posjede, pa su mogli da naseljavaju c(ifc(ije i provode i dalje begovski život šetajuci od c(ifc(ije do c(ifc(ije i sa cicvare na cicvaru. I sve do 1912. godine, kada je padom Turske i begova nestalo.
Bihor, stari grad
Utvrdenje Bihor nalazi se oko 10 km sjeverno od Berana. Ostaci grada nalaze se na nadmorskoj visini od približno 1050m, na djelimicno stjenovitom brdu u medurjecju Lima i njegove pritoke Lješnice. Grad je podignut na dominantnom mjestu, i zaista je «vladao» jednim velikim dijelom doline Lima i dolinama manjih rjecica koje se u njega ulivaju.
Ime Bihor se pominje 1450. godine u jednom dokumentu iz dubrovackog arhiva «In loco vocato Bichor». Može se, medutim, pretpostaviti da je grad Bihor graden dosta prije ovog prvog pomena njegovog imena. Turci su zauzeli Bihor 1455. godine. Polovinom XVI vijeka, prema turskim izvorima, u tvrdavi je pored hladnog oružja bilo topova, pušaka i ostalog potrebnog alata, a posada tvrdave je brojala 26 ljudi.
Utvrdenje se danas nalazi u ruševnom stanju, njegovi zidovi su djelimicno ocuvani, negdje i do visine do 3 metra.
Na terenu se mogu identifikovati ostaci tri kule i cisterne za vodu. Ne može se tacno utvrditi gdje je bio ulaz u grad. Sa velikom sigurnošcu se može tvrditi da je na platou preko koga se dolazi do utvrdenja bilo podgrade, jer se na njemu nalaze ostaci starog groblja, crkvina i kucišta, kao i izvor žive vode. I današnje seoce, cije su kuce rasute oko ovog prostora nosi naziv Podgrade.
Sunday, July 1, 2007
Osnovne karakteristike Bihorskog stanovništva
Osnovne karakteristike stanovništva
Ovo područje je u arheološkom pogledu nedovoljno ispitano. Na osnovu pronalazaka kamene sjekire u okolini Bijelog Polja i nekih ostataka materijalne kulture iz bronzanog doba u Beranama, može se reći da je i ovaj kraj bio naseljen još u neolitu. Ostaci ilirsko-rimske primitivne skulpture nađeni su u ovom kraju u Radmanskoj klisuri.
Najstariji stanovnici ovoga kraja su bili Iliri. Zatim, oko 390. godine prije naše ere sa zapada su došli Kelti, ali oni nisu bitno uticali na etničku strukturu ovog kraja. I padom ilirske države pod vlast Rimljana 35-33. godine prije naše ere, u ovom kraju se zadržalo ilirsko stanovištvo, koje je uglavnom bilo stočarsko. O prisustvu Rimljana u ovim krajevima govore ostaci groblja koja narod zove "rimsko groblje". "Pod vlašću Rimljana ovde i dalje žive Iliri koji postepeno prihvataju vlast, ali religiju nisu prihvatili, pa su nazivabi Vlasi. Za vrijeme cara Teodosija, Rimsko carstvo se 395. godine naše ere dijeli na istočno i zapadno, i ovo područje ulazi u sastav istočnog Rimskog carstva. Po dolasku Slovena na Balkansko poluostrvo u 6. i 7. vijeku, Ilirsko-rimsko stanovništvo se potiskuje ka jugu i brdima, pa se u vom kraju i dalje zadržalo. Kako su zajedno sa Slovenima prodirali i Avari (Obri), oni su prvi zauzeli ovo područje. Kasnije, od 610-641. godine Srbi naseljavaju Paganiju (Srbiju), a u ovim krajevima se zadržalo starosjedelačko stanovništvo koje se bavilo stočarstvom. I u 13. vijeku, "kada je proces srbizacije uglavnom bio okončan na drugim djelovima, u ovom području je ostalo dosta starosjedelčkog stanoništva" (Ž.Šćepanović, 31,47). Zbog sporog prihvatanja nove religije ovo stanoništvo su i Srbi nazivali Vlasima, a po njima je i planina nazvana "Vlahovima". Zbog pritiska Rimljana, Avara, Slovena i drugih naroda i religija, starosjedilačko stanovništvo je je prihvatilo bogomilstvo koje im je omogućavalo da zadrže svoj način života kao najbolju mogućnost opstanka u nepristupačnim krajevima. Dolaskom Turaka , ovo stanovništvo uzima Islamsku religiju. Turci su ovo područje osvojili i učvrstili svoju vlast u 15. vijeku. Grad Bihor Turci su zauzeli 1455. godine, a to je bio najveći srednjovjekovni grad u ovim područjima. Tada je stočarsko stanovništvo ovog područja imalo povlašćeni položaj kod Turaka u odnosu na zemljoradničko koje nasljava plodne riječne doline.
Po podacima o defteru (porezu) za 1585 godinu vidi se da je mali broj obveznika poreza. Takođe imena i prezimena obveznika nijesu tipično srpska. Evo tih imena po selima Gornjeg Bihora:
- Dobrodole:
1 Radica Ramko,
2 Stepan Jovan
- Lagatore:
1 Vukašin Radina,
2 Pop Radina,
3 Dobrin Vuk.
- Hazane:
1 Radina Milašin,
2 Živko Radosav,
3 Radina Vukašin,
4 Rain Drago
- Ponor:
1 Cvetko Jovan,
2 Gordan Uglješa,
3 Radan Uglješa,
4 Radosac Dragan,
5 Rajo Rahač,
6 Dujo Radina,
7 Dimitre Radeta,
8 Raqdosav Vuk,
9 Niko Majo,
10 Radina Stefan,
11 Mihajlo Novak
- Tucanje:
1 Milašin Radina.
- Trpezi:
1 Ilija Milašin,
2 Vuk Milašin,
3 Medoje Radivoj,
4 Mirko Radosav
5 Radul Radojica,
6 Jovan Milovan,
7 Golan Asen
- Kalica:
1 Vukašin Radivoje,
2 Stojan Radica,
3 Vojin Radica,
4 Šilj Radina,
5 Radosav Vukašin,
6 Đuro Marko
- Orahovo:
1 Radul Đuro,
2 Marko Radosav
- Godočelje:
1 Miloš arko,
2 Vuk Nikola
- Vrševo:
1 Dimitri Jovan,
2 Marko Stepan,
3 Branko Ranko,
4 Radosav Vuk,
5 Radivoj Jovan.
- Gornja Vrbica:
1 Rain Ivan,
2 Vuksan Jakov,
3 Petrin Ranko,
4 Stojan Niko
- Donja Vrbica:
1 Radina Stojan,
2 Uglješa Jovan,
3 Milašin Vukman,
4 Niko Malko,
5 Pavle Beran,
6 Nomadi.
- Kalica-Turijak:
1 Radosav Brain. -
Laze:
1 Marko Radina.
- Petnica:
1 Radina Hayimane,
2 Ranko Radina.
- Bor:
1 Vukman Vuk,
2 Jovan Radosav, Živko Ivan.
Najvjerovatnije da su ostali stanovnici ovih sela bilui već prihvatili Islam kao svoju vjeru.
Ovo područje je u arheološkom pogledu nedovoljno ispitano. Na osnovu pronalazaka kamene sjekire u okolini Bijelog Polja i nekih ostataka materijalne kulture iz bronzanog doba u Beranama, može se reći da je i ovaj kraj bio naseljen još u neolitu. Ostaci ilirsko-rimske primitivne skulpture nađeni su u ovom kraju u Radmanskoj klisuri.
Najstariji stanovnici ovoga kraja su bili Iliri. Zatim, oko 390. godine prije naše ere sa zapada su došli Kelti, ali oni nisu bitno uticali na etničku strukturu ovog kraja. I padom ilirske države pod vlast Rimljana 35-33. godine prije naše ere, u ovom kraju se zadržalo ilirsko stanovištvo, koje je uglavnom bilo stočarsko. O prisustvu Rimljana u ovim krajevima govore ostaci groblja koja narod zove "rimsko groblje". "Pod vlašću Rimljana ovde i dalje žive Iliri koji postepeno prihvataju vlast, ali religiju nisu prihvatili, pa su nazivabi Vlasi. Za vrijeme cara Teodosija, Rimsko carstvo se 395. godine naše ere dijeli na istočno i zapadno, i ovo područje ulazi u sastav istočnog Rimskog carstva. Po dolasku Slovena na Balkansko poluostrvo u 6. i 7. vijeku, Ilirsko-rimsko stanovništvo se potiskuje ka jugu i brdima, pa se u vom kraju i dalje zadržalo. Kako su zajedno sa Slovenima prodirali i Avari (Obri), oni su prvi zauzeli ovo područje. Kasnije, od 610-641. godine Srbi naseljavaju Paganiju (Srbiju), a u ovim krajevima se zadržalo starosjedelačko stanovništvo koje se bavilo stočarstvom. I u 13. vijeku, "kada je proces srbizacije uglavnom bio okončan na drugim djelovima, u ovom području je ostalo dosta starosjedelčkog stanoništva" (Ž.Šćepanović, 31,47). Zbog sporog prihvatanja nove religije ovo stanoništvo su i Srbi nazivali Vlasima, a po njima je i planina nazvana "Vlahovima". Zbog pritiska Rimljana, Avara, Slovena i drugih naroda i religija, starosjedilačko stanovništvo je je prihvatilo bogomilstvo koje im je omogućavalo da zadrže svoj način života kao najbolju mogućnost opstanka u nepristupačnim krajevima. Dolaskom Turaka , ovo stanovništvo uzima Islamsku religiju. Turci su ovo područje osvojili i učvrstili svoju vlast u 15. vijeku. Grad Bihor Turci su zauzeli 1455. godine, a to je bio najveći srednjovjekovni grad u ovim područjima. Tada je stočarsko stanovništvo ovog područja imalo povlašćeni položaj kod Turaka u odnosu na zemljoradničko koje nasljava plodne riječne doline.
Po podacima o defteru (porezu) za 1585 godinu vidi se da je mali broj obveznika poreza. Takođe imena i prezimena obveznika nijesu tipično srpska. Evo tih imena po selima Gornjeg Bihora:
- Dobrodole:
1 Radica Ramko,
2 Stepan Jovan
- Lagatore:
1 Vukašin Radina,
2 Pop Radina,
3 Dobrin Vuk.
- Hazane:
1 Radina Milašin,
2 Živko Radosav,
3 Radina Vukašin,
4 Rain Drago
- Ponor:
1 Cvetko Jovan,
2 Gordan Uglješa,
3 Radan Uglješa,
4 Radosac Dragan,
5 Rajo Rahač,
6 Dujo Radina,
7 Dimitre Radeta,
8 Raqdosav Vuk,
9 Niko Majo,
10 Radina Stefan,
11 Mihajlo Novak
- Tucanje:
1 Milašin Radina.
- Trpezi:
1 Ilija Milašin,
2 Vuk Milašin,
3 Medoje Radivoj,
4 Mirko Radosav
5 Radul Radojica,
6 Jovan Milovan,
7 Golan Asen
- Kalica:
1 Vukašin Radivoje,
2 Stojan Radica,
3 Vojin Radica,
4 Šilj Radina,
5 Radosav Vukašin,
6 Đuro Marko
- Orahovo:
1 Radul Đuro,
2 Marko Radosav
- Godočelje:
1 Miloš arko,
2 Vuk Nikola
- Vrševo:
1 Dimitri Jovan,
2 Marko Stepan,
3 Branko Ranko,
4 Radosav Vuk,
5 Radivoj Jovan.
- Gornja Vrbica:
1 Rain Ivan,
2 Vuksan Jakov,
3 Petrin Ranko,
4 Stojan Niko
- Donja Vrbica:
1 Radina Stojan,
2 Uglješa Jovan,
3 Milašin Vukman,
4 Niko Malko,
5 Pavle Beran,
6 Nomadi.
- Kalica-Turijak:
1 Radosav Brain. -
Laze:
1 Marko Radina.
- Petnica:
1 Radina Hayimane,
2 Ranko Radina.
- Bor:
1 Vukman Vuk,
2 Jovan Radosav, Živko Ivan.
Najvjerovatnije da su ostali stanovnici ovih sela bilui već prihvatili Islam kao svoju vjeru.
ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA
Avdo Međedović
Prva rijec: Boze nam pomozi!
Evo druga: Hoce ako Bog da!
Samo da ga pominjemo cesto,
Pa ce nama dobro pomagati,
I od svake muke zaklanjati,
Muke ljute i dusmanske ruke,
I svakoga hala i belaja,
Od zlog duga i nevjerna druga.
Bice kise, rodice godina,
Duzan ce se duga oduziti,
A zlog druga nigda do vijeka,
A u kuci lose domacice.
Od te nema gore kukavice.
Nije s mirom muzu kuci poci,
Ni sa sobom poves' musafira,
Sve ga vodi, a o jadu misli,
Koji ce ga jadi zadesiti,
Od zle kucke na dom domacice.
Crnse mu je srce od gavrana.
Kucu pokri pa nece kapati;
Zenu udri pa nece lajati.
Tesko tome ko se zenom tuce,
Kad se sama na pamet ne vuce.
Ondar moja skupljena gospodo!
Sad velimo pesmu da brojimo,
I s tom pesmom da se veselimo,
Ta je pesma od starog zemana,
Sto su stare radile gazije,
I junaci u svakojoj stranci,
Za sjajnoga Sulejmana carstvo.
Uzvis'no se carstvo tursko zvalo;
Tristo seset im'o valiluka.
Bosna mu je kljucanica bila,
Kljucanica i zlaceni kljuci,
Od svakoga dobrog pouzdanja.
Ondar se je londza pokupila,
U Kajnidzi u p'janoj mehani,
A dje se vazda naucila.
Na toj londzi trideset begova,
Sve glavnije' od seher Kanidze,
Age carske dvades' i cetiri.
U vrh londze Hasan pasa Tiro;
Pored njega pedeset delija,
Pokraj pase, sa lijeve strane,
Ajan Omer, od Kanidze dedo;
Pokraj deda dva dizdara carska,
Kraj dizdara Cifric Hasanaga;
Do Hasana sindrak Me'medaga,
Mijo sinak hadzije Smajila,
A sinovac Cifrica Hasana;
Naokolo buljukbase carske,
Pa napored seli bajraktari.
Sve posijo ajan do ajana,
A sve sijo akran do akrana,
Bezi carski jedan kraj drugoga,
Age carske u red z begovima,
Bajraktari jedan kraj drugoga,
Hasan-pasa i delije s njime,
Na vrh londze medju pendzerima.
Usred kola medju beglerima,
Vino sluze do dva bajraktara,
Jedan bese kanidzkoga ajana,
A drugi je njihnoga dizdara,
Deli Hasan i deli Husein.
Pod pazuho drze jaretine,
A u desne ruke litrenjace,
Sve naizgred pojahu glavare,
Hasan-pasu i prvjence carske.
Kako kojem casu dodavahu,
Ruke svoje pod kusak turahu,
Age svoje icram cinijahu,
Da him ga sladje piju pivo.
Dok se age vina napojile,
Pa vinovske case poturili,
Jer him vince ulilo u lice,
A rakijske taze dofatili.
Kad se vino smesa i rakija,
Rakija je vazda eglendzija.
Age klete i begovi carski,
Muhtac nista bezi ne bijahu,
Ni odela kakih im je drago,
Ni oruzja ni sablji godarki,
Ni gotovi' u dzepove para,
Ni gotovi' konja culehana,
Ni na glavi carskije' kalpaka,
Ni zlatnije' carski' celenaka.
Otvori se sohbet po mehani.
Pocese se falit' Krajisnici;
Ko je vise dobijo mejdana,
Il' za sebe il' drugoga koga,
Il' za kaka pasu i vezira,
Il' za svoga cara cestitoga;
Ko je bolje hudut rasirijo,
Ko l' njemackog roba zarobijo,
Ko l' z djevojkom druga ozenijo,
Ko je boljeg konja podhranijo,
Ko je boljeg sina podnivijo,
Ko je bolju scerku odgojio,
Ko odjela bolja nabavijo,
Ili 'dela il' silah oruzje,
Il' sablju ostru na rebrima,
Neko svoje toka na prsima,
Neko konjski takumi oruz'e.
Pocese se falit' Krajisnici,
Ko se s kojom curom ozenijo,
Ozenijo, il' se ko zeniti;
Ko je odzak bolji od kojega,
Ko je junak jaci od kojega.
Pocese se podizat' kalpaci,
Zlatni curci turat' na civije,
Ostre sablje preko bedre dvije,
Bijele se palahati brade,
A sjajati na celo zerdavi,
Mladijem se crne oci mutit',
Povrh cela satreti celenke,
Svak po nesto i ponesto falit'.
Neko scerku, neko seku fali,
Neko fali od brata djevojku.
Eglenise sta ko begenise,
Tu je vise od sezdeset aga,
I od dvades' bega kanidzkije',
Osem pase i osim delija,
Koliko je gledat' po agama,
Nit' mo's znati koji bolji bese,
Ili stari bolji od mladije';
Nit' su mladi bolji od starije'.
Djovde krupne, zlatna odijela,
Glave krupne, a oci im crne,
Sva gosposka ispod oci lica.
Na svakom se sari jagodica,
Ka' u basci djurdjevska ruzica.
Oka mrka, a cela siroka,
Na glavi him carevi kalpaci,
A za kalpak careve celenke,
Lica bela a zlatne celenke,
A sa glave kose kurijacke,
Oko vrata kolerovi zlatni,
Svi pod grlo na kanat spuceni,
Sve kanati od zezenog zlata,
Svim' na prsi toke oluklije,
A na pleci mljetacke dolame,
Na starceve mavi i zelene,
A na mlade bele i crvene;
Jednake him na celo zerdave,
Sve dolame zlatom izvezene,
Zlatne grane us pleci junacke,
A uz miske guje ispletene;
Pod grla him glave savedene,
Bi rekao kao da su zive;
Jednaki him na srce silahi,
I oruz'e jedno u silahu
S pusaka him jedaki cetovi,
Sve cetovi dragi kamenovi,
A karike od zezena zlata;
Na bedra him ezdegske caksire,
Coha mrka a prezuto zlato,
Uz listove grane zlatne sjaje,
A uz bedre guje opletene,
Pa pod silah glave sastavljene,
Pr'o bedara sablje okovane,
Balcaci him od zezena zlata,
A krne him u srebro skovane;
Otrovane dzide pored aga,
Bi rekao da je gora cajna,
Zar se nije lasno veseliti?
Konji svoji, svako dobro svoje,
Nit haraca, niti kakog danka,
Niti rucku mislu ni veceri,
Svaki kmete ima i civcije,
U ruznice para gotovije'.
Ko ves' nije, pa bi hi vidijo,
Zakl'o bi se da su pasalije.
Postarije dvore bajraktari,
Na vitke se sablje poduprli,
Bas k'o lala cara u divane.
Kad pogledas londzu naokolo,
Ima l' iko bolji od kojega,
Sve ostavi, jednoga prestavi,
Mehmed sinak SMAJIL ALAJBEGA.
Eh, tog lica u tog sokola!
Momku nema jos dvades' godina.
Bi rekao, pa bi se zakleo,
Iz njegova obadva obraza,
Billah tespih, ka' da sunce sjaji,
A iz cela grije mesecina.
Crne mu percin bijel vrat prekrijo,
K'o da mu je crn gavran zasijo.
Majka nema vec njega jednoga.
Kol'ko mu je percin odgojila,
Pa mu ture pr'o cela svezala.
Na glavi mu fescic medzedija,
Preko fesa mrke ture klete,
Mrke ture Smajilova sina.
Sve mu grane majka zakitila,
Sve mu grane od bisera sama,
Mrkog bas k'o u sokola,
Zuba sitna bas k'o u djavola.
Celo mu je kao hamajlija,
Vedje su mu kao pijavice.
Polecele s oci trepavice,
Pokrile mu dvije jagodice,
Bas k'i ono krilo lastavice.
Brade nema, a nema mustaca,
Bi rekao da je belogorka.
Na decaka mljetacka odela,
A najprije burundzuk kosulja,
Vise zlata no svilena platna;
Pa poslije svilena djecerma,
Nit' je tkata ni cekovicata,
No od suha ispletena zlata.
Na dolami kud su svovi zlatni,
Kud su svovi sve su gajtanovi;
Zlatne grane na cetiri strane
Uz misicu uz ruku desnicu,
Kolika je u momceta ruka,
Kol'ko dobra djovda u junaka,
U junaka preko tankog pasa.
Na djetetu bijele caksire,
Od bijele mljetacke kadife,
Sve u zlato cisto izvezene,
Uz bedre mu guje opletene.
Vas se sjaji kao mesecina,
Dva traboloz pasa oko momka,
Preko pasa pletena silaha,
Od pletena venedickog zlata.
U silah mu dvije mljetke male,
Obadvije bez kremenja pale,
Cipcijele u zlato skovane;
Ocnici ima kamenovi dragi,
Ono gore sto se drzi rukom,
Svi vratovi u biser skovani.
Adzemka mu do lijevog kuka,
Vas je balcak od dukata zuta,
A krna joj u biser smotana.
Kostura joj od zehera ljuta,
Preko bedri momku preturena.
Bi rekao da spavase guja.
Momka zlatne toke zagrlile,
Zlatne toke od cetiri oke;
Dva kanata do bijelog vrata,
U njih ravna pola oke zlata.
Na njih oba jedno slovo pise.
Ti kanati od cara poslati,
Alajbegu hadzi Smajilu,
I njegovom rodjenome sinu,
Jer je na toj kuci alajbegstvo,
Tamam cetres i sedam godina,
Pod fermanom sjajnog Sulejmana,
Pod fermanom i ulefom carskom.
Od tog bega nema starijega,
Niti pase, pa niti vezira,
U bosansko sedamdeset grada,
Niti take ima odzakzade,
Ka hadzije Smajil-alajbega,
I njegova brata Hasan-aga.
Oba starca nemaju nikogaa,
Bog da cuva, sal jednog Mesina,
Nit imaju sceri ni sinova.
Kad pogledas kolo naokolo,
To je dete kolo zacinjelo,
Cipcijelu londzu u mehanu,
S njegovijem licem gosposkijem,
Bas ko zena pitu u tevsiju,
Il' kajganu na svome tiganju.
Kad pogleda Hasan-pasa Tiro,
Turcin dobar sto ga takog nema,
Kad to kolo sto je naokolo,
Svi napored veseli junaci,
Sve veselo sjede i besjede,
A hadzijin Mehmed neveseo.
Bijelo je lice porusijo,
Crne oci preda se turijo,
Kao da je ukopao baba,
Il' amidzu Cifrica Hasana.
Dvije ruke pod silah turio,
Pa gledase ka da umirase,
Niti vina pije ni rakije,
Ni duhanske tegli tumbecije,
Niti kake ima lakrdije.
A to nije dobro pomisliti,
A kamoli s okom pogledati,
Takog zmaja od takoga baba,
Sal jednoga medju oba starca,
Pa i njega vidjet nevesela.
Prepada se Hasan-pasa Tiro,
Da se nije soko pobolijo,
Da utuli kucu alajbega,
Da polomi sve Krajine krila,
I samome caru Stambolskome.
Pa se sada pasa uzmucijo,
Nit ga more gledat nevesela,
Nit ga pitat medju beglerima,
Da mu dete svoje kaze derte,
Sta li mu je i kako li mu je.
Hasan-pasa skoci na nogama,
Pa doziva Cifrica Hasana:
Malo k mene, Hasan-aga pridji,
Da te dvije lakrdije pitam.
Hasan-aga k Hasan-pasi dodje,
Pa kraj njega sjede do koljena.
Hasan-pasa saplje Hasan-agi:
"Hasan-aga zlacena celenko!
Moje srce puce u lubinu,
Gledajuci tvojega sinovca,
Mehmed-agu hadzije Smajila.
Sve veselo, a on neveseo.
Sad otidi, sedi kod Mehmeda!
Nemoj njega odmah zapitati,
Da se momak za me ne osjeti,
Ðe sam zato tebe k mene zvao,
Da na mene hator ne ostane".
Onda Hasan pasu poslusao,
Hasan-aga sjede pokraj sina,
Kod Mesina hadzije Smajila,
Case klete naokolo lete;
Piju age, ni brige him nije,
A niko se tome ne secase,
Sto ta licnost bjese nevesela.
Posto svega ima i svacega,
Sto ce momak biti neveseo?
Dokle pola od sahata prodje,
Cifric Hasan skoci na nogama,
Malo, paso i redom begovi,
Da me malo sabur ucinite!
Svi stadose, agu pogledase,
Cifric Hasan sjede na koljeno,
Pa sinovca Mehmeda pita:
"Moj Mehmede, moj obraz svetli!,
Sto to sine, sedis neveseo?
Medju carskog Hasan-pasa Tira,
I carskije pedeset delija,
Osem sto je aga i begova,
I sta ima carski' buljukbasa,
Koliko je sine bajraktara,
Mili sine, medju nama svijem,
Nijednoga nevesela nema,
No svak nesto i ponesto fali,
Neko sebe, a neko paripa,
Neko sebe, sine, i paripa,
Neko sablju, a neko oruzje,
Neko ko je hudut prosirijo,
Neko sine roba zarobijo,
Neko fali dobro s' ozenijo,
Neko fali kako ce se zenit,
, Neko, moj sine, sina fali,
Neko fali scerku, neko seku,
Neko fali od brata djevojku,
Svi veseli, nevesela nema,
A ti, zvezdo, sto si neveseo?
Ali ti je zalost' Mehimede,
Sto mi stari mlogo dozivjesmo,
Babo Smajil i amidza Haso,
Da ti, sine, stari ne dosade?
Vakat sada to ce brzo biti.
Ko god zivi, on ce umrijeti.
Mehimede, moj obrazu svetli!
Ili ti je nestalnulo para,
U sokake, il' u kafane,
Mijo sine, medju jaranima,
Il' u basci medju devojkama;
Ili ti se coha poderala?
Na plecima roba svakojaka,
Neka dibna, a neka kadifna,
Pa te neko prekoreo, sine?"
Kad je cuo Smajilagic Meho,
Sta mu Cifric Hasan-aga prica,
Sokolsku je ispravijo glavu,
Grahnuse mu oci sokolove,
Na obraz mu rascafcese ruze,
Uz obraz mu lizu plamenovi,
Ka bujali duvak na djevojku.
Vako Mehmed adzu besjedio:
"Adzo Haso, sramota je ziva,
Da to Mehmed misli Smajilagic,
Da li su mi stari omrznuli,
I da mislim da su dozivljeli!
Zna Bog, adzo, i Krajina znade,
Tebe, adzo, i mojega baba,
Na dan dvorim tri-cetiri puta:
Jedan, adzo, kad sabah klanjate,
Jedan kadno kusluk rucak bide,
Jedan adzo kad s londze dodjemo,
Pred vas svezem pro srdasca ruke.
Po polu vas od sahata dvorim,
Ka nevjesta skoro dovedena,
Koja muza il' djevera dvori,
Ili oca njezinoga muza.
Il' ka lala cara u divane".
Svi rekose da je to istina,
Da takoga itadzije nema,
Da ucini itab baba svoga,
I amidzu Cifric Hasana,
Vego Mehmed, a drugoga nema.
"Sramota je pricat, Hasan-aga,
Pitati mi, je l' nestalo para,
U kafane medju jaranima,
I u basce medju djevojkama,
A ja para imam na gomile.
Bo'zom pomoc', a u carsko zdravlje,
P u zdravlje baba Smajil-age,
I u zdravlje adza Hasan-age,
Da hi jedem, pojes hi ne mogu,
Da hi pijem, popit hi ne mogu,
Da hi dorat hoce meste zobi,
Ni dorat hi pozobat ne more.
Sto me pitas za moje od'jelo,
Da l' je na me svita opanula,
A na mene svite svakojake;
Broja ne znam, pa hesapa ne znam,
U sepete i u sanducima.
Koliko je u godini dana,
U nedjelji po svaka dva dana,
Bi' se mogo preoblacit adzo,
Sva odela od svakoje ruke,
Konja dobra, a dobra oruzja,
Nista, adzo, ja zeljan nijesam.
Kad me pitas sto sam neveseo,
Dok je mene i od mene traga,
Ja se nikad veseliti necu.
Sve u zdravlje zdrava baba moga,
I amidze Cifric Hasana,
Cujes, babo, sta zbore begleri,
Age carske pa i buljukbase,
Pa svi nasi tanki bajraktari,
Neko vrsnik, a neko postari,
Valja, pravo da mladjije nema,
Od godina od mene Mehmeda.
No poslusaj, Cifric Hasan-aga,
Cim se fale u mejhani Turci.
Neki kaze, cetu podizao,
Neki kaze, u cetu hodijo,
Neki kaze, vojsku podizao,
Neki kaze, u vojsku hodio,
Neki kaze, hudut rasirijo,
Neki kaze, mejdan zadobio,
Neki kaze, roba zarobijo,
A ja, adzo, Cifric Hasan-aga,
Sve u zdravlje Hasan-age babe,
I amidze Cifric Hasan-age,
Ja ne znado' sto je cetovanje,
Pa ne znado' sto je vojevanje,
Pa za mejdan ni pomena nema,
Hudut sirit-ja ga ne poznajem,
Niti znadem kuda je granica,
Ni kuda je mejdaniste staro,
A kamoli sisti pro hudata,
Robit roblje, te ozenit druga.
Da sam musko, tu junastva nema;
Nece se rec' da sam muska strana.
Vise nista ja pofalit nemam,
Bez da svucem musku djeisiju,
Da obucem ka na se djevojke,
Brade nemam, a nemam ni brka,
Percin mi je ka i zenska kosa,
Vezak vesti, a preslicu presti.
Nek' svak rece dam zenska glava!"
Mehmed-agu sluša Smajilova,
Šta 'no Mehmed adzu besjedase.
Mehmed rece: "Cujes adzo Haso!
Vi obadva nemate nikoga,
Bez sal Boga i mene jednoga.
Cekaj, adzo, Cifric Hasan-aga,
Dok se nasa sce'ne rasturati,
Londza nasa do kara-aksama,
Ovu londzu razvaljivat necu.
kad podjemo ka nasemu dvoru,
Na dvorove hadzije Smajila,
S tobom poci do mojega baba,
Vi na sebe avdes' udariti,
Vi obadva, i ja u red s vama,
I na aksam nijet ucinjeti,
Po aksamu dovu izuciti,
Vi obadva sednut na silteta,
Hasan-aga, jedan kod drugoga,
Ja ka sto sam naucijo, adzo,
Taj obicaj razvaljivat necu,
Stat na noge, pa vas pridvoriti,
Adzo Haso vecerati necu!
Niti mogu, nit cu vecerati,
Ni ja trpet ove prijekore.
Svak se fali, a ja nemam cime.
Svega imam, tek mi ne da babo,
Ni š ljudima, ni dje sa ljudima.
Pred ljudima ni spomena nema!
Adzo Haso, sis' cu do podruma,
Opremicu kosmata odrina,
I na njega turiti takume,
Svitu doru, bas ko o Bajramu,
Kad ga z babom spremam u dzamiju.
Na mene je dobra djeisija,
Nista bolju ni traziti necu,
Samo uzet sa civije luntru,
I z bedema dzidu kostolomnu,
Mome konju sesti na srijedu,
Pa po noci od Kanidze krenut,
Mome doru dizdjin popustati,
Primaci mu tumbak uzengiju,
Dorat mahnut ka i vihar gorom,
Ponijet me kuda mi je drago.
Uvjeri se, adz Hasan-aga,
Granicu ce pregaziti carsku,
Ustavljat se necu u Cesarsku,
Hasan-aga niz zemlju Madjarsku,
No cu proci u Kara Bogdansku,
Najjacoj se sili prijaviti,
U Bogdanu, Petru Dzeneralu,
Sto sam sudi, i sam rasudjuje,
Take sile u svijetu nema,
Ni takoga pod njime putalja,
Niti take sablje u junaka,
Ni ko Petar guje za Turaka.
Niti cara ni cesara pita,
Kud goj hoce on podize vojske,
Regemente i ordije svoje,
Smajil-babo koliko mu drago,
Dosta ima, pokupiti more,
Udariti dje je njemu drago,
Vojska bojna, komanda njegova,
Gotova mu hrana i dzebhana.
Gotovi mu bojnici topovi.
Kad sazanjem dora do Bogdana,
I do dvora Petra Dzenerala,
Onda cu se s konja razjahati,
Na mene su toke i celenke,
Poznaju se dje su od turaka.
Ja cu Petru uljec u dvorove,
Poznace me Petar Dzenerale,
Dje sam sinak hadzi Smajil-age,
Po tokama i po celenkama,
I pod grlo zlatnim kanatima,
I u njima ime Mehmedovo,
Milog sina hadzi Smajila.
Kad me Petar vidi Dzenerale,
Cudice se sto sam doso tamo;
Da l' me k njemu opravijo babo.
Nije sala - lice baba moga,
Sve duvelje za mog baba znaju,
A Petar ce na noge skociti,
Sjedeci me docekati nece,
Jer je sila od dobrog odzaka,
Po tome se poznaju odzaci,
I najbolji u boju junaci,
I najbolje vojne vojskovodje,
Oni sebe vazda ponizuju,
Ko se nizi, njega sam Bog visi.
Ja mu s vrata "Dobro jutro" vikat,
A on mene dobro doso Meho!
Oni mi ruku da se rukujemo,
A ja njemu postupiti ruci,
Da ga ljubim kao starijega,
Sto mi dinu podnijet ne more,
Ali ste me primorali, adzo.
"Sta je ovo s Mehmedom bilo?"
Mislit Petar, pa se zacuditi,
On je carskog prvog kahrimana,
Gazi turskog Smajil-alajbega,
Sto s' u sedam cuo kraljevina,
Rata nema dje nije dospijo;
Dje je doso svud je pobijedijo.
Na njihnoj je kuci alajbegstvo,
Pod fermanom i iradom carskom,
iz dana u dan cetrdes godina,
Sedam vise od cetrdes ravno,
Sto na njega, sto na Hasan-agu.
To je kuca sveta u Kanidzi.
Iz te kuce vazda u vijeku,
Iz te kuce izdavanja nema.
Sta je ovo od Mehmeda bilo,
Te je izdo baba i amidzu?
S rukom ce me Petar zagrliti,
Pa me pitat, jos poljubiti:
"Sto Mehmede, sine alajbega,
Gazi bega hadzije Smajila,
Jos nijesi, sine ni odsijo?
Od tebe sam sejir ucinijo.
Pitam tebe sta je s tobom bilo.
Je l' ti babo u zivot junacki?
Je l' u zivot adzo Hasan-aga?
Jeste l' zdravo i od Boga mirno?
Kako vi je kanidzka gospoda?
Kako vi je Hasan-pasa Tiro,
Pasa carski cele Bosne krila?
Vojujete i cetujete li,
Pro huduta niz Cesarevinu?
Palite li sela i palanke?
Robite li lijepe Madzarke?
Zenite li po Bosni Bosnjake?"
Ja cu Petru reci Dzeneralu:
"Babo mi je, Petre, u zivotu,
Babo Smajil i amidza Haso.
Zdravo jesmo i od Boga mirno.
Dobro stanje nije medju nama.
Oko toga sto me sada pitas,
Cetuje se, teke drugi ljudi,
Vojuje se, teke drugi ljudi,
Kad je ceta idu buljukbase,
Kad je vojska, ide Hasan-aga.
Isti mora, begstvo je na njega.
Pa se jesam s njima zavadijo.
Sve se falu u mehanu ljudi,
Sve akrani, sve moji jarani.
Starijima zamerati necu,
No se ljutim na mojega baba,
I na adza - hiljava Hasana.
Nit me cemu, Petre, naucise,
Ni u cetu, ni u stojecu vojsku,
Ni da znadnem sto je cetovanje,
A kamoli Petre vojevanje,
Nit' znado' dje se mejdan dijeli,
Ni kudar su cesarski gradovi,
Niti znado' dje su pristanista,
Na tom moru od Cesarovine,
Ni zelena polja pokraj mora.
Bez ostadoh kao zenska strana.
Reko' babu, i ostavijo ga,
Bogu jemin Petre ucinijo,
Boz'a vera koja varat nece,
Nebo ce se zemljom sastaviti,
A ja tebe necu prevariti,
Da me uzmes u tvoje dvorove,
Ali, Petre do kolena tvoga,
Da pijemo ka dva brata mila,
Da mi ne das da kom bidem sluga,
No da sam ti tvoja desna ruka.
Sve cu s tvojom kalauzit vojskom,
Ja najprvi, pa ti iza mene,
U nad Boga, vodicu ti vojsku,
Bosnu gazit, a harat palanke,
Sve sto dinu podnijet ne more,
Roblje robit, a sijeci glave,
Z djevojkama zenices Bogdance,
Sa glavama kitit bedemove,
Bog ce vidjet, a vidjet Krajina,
Kakvoga si nabavijo druga,
Sto ga niko nije nabavijo."
Sve to ce mi Petar uciniti,
Pod levo me turiti pazuho.
Kad ja njemu bidnem podvodnica,
A on moja tvrda uzdanica,
Ne'e kao babo i amidza,
No ka sivi soko od sokola.
Prevodit cu vojsku od Bogdana,
Karavlasku i Karabogdansku.
Na Bosnu je vasu navaliti,
I mlogo vi crna jada dati,
Petar ce me dobro prifatiti,
Konja moga turit kod njegova,
Kod njegova dzinovna putalja,
Koji nosi pod kolane krila,
Videcete sto su muke ljute."
Kad to cuo Hasan-pasa Tiro,
Niz obraz mu suze polecese;
Stacu mu se suze niz obraze,
Kao biser niz bijelo platno.
Pa pomisli: "Vaj do Boga jaka!
Sta ucinje babo i amidza,
Medju oba jednog jedihnika,
Da upuste, prema sebe grdni,
Stari ostat bez nidje nikoga?
I to bismo s jadom oprostili,
No je crnje Smajilova sina,
Da svoj Bosni on oblomi krila,
Da na Bosnu crno delo podje,
Vijes' tuzna po cijelom svetu,
Dje se srusi kuca alajbega,
Izda otac i amidza sina.
Sad cemo him zala docekati.
Sad ce za njim propanut Krajina,
Pa za njome propas' carevina.
Sala nije Hadzicu Mehmede,
Vako dete od onakog baba,
Sto ga vise rodit majka nece,
Nit ga rodit, nit' ga je rodila."
Hasan-aga kad cuo za sinovca,
Sta mu soko medju age prica,
Frknuse mu suze sa ociju,
Stocise se niz bijelu bradu,
Bas ko biser niz bijelu svilu.
Stari skoci, pa rasiri ruke,
A zagrli sina zmajovita,
Pa ga ljubi medju oci vrane,
Dje se sivi sokolovi ljube:
"Moj Mehmede, moj obrazu svetli!
Zar bi ti to, sine ucinijo?
Zar bi nase oci izvadijo,
Ihtijara baba i amidzu,
Tvoju milu ostarjelu majku,
Babo ti se tri puta zenijo,
Babo triput, amidza cetiri,
Bog ne dade evlad ni jednome,
Babu tvome hadzi Smajilu,
Bog da cuva sal tebe jednoga,
A ja sine, nemam ni jednoga.
Mi obadva, ruke sve cetiri,
Savili hi oko tebe, sine.
I dan i noc Boga sucurimo,
Te na tebe mandat al Otmana,
Ferman z begstvom da na tebe prodje,
S nas dva stara na tebe mladoga,
Da se nasa ne utuli sveca.
Ne moremo, sine, docekati,
Da ta' hasret s ocima vidimo,
Da ti carsko alajbegstvo damo,
Da pred trides buljukbasa podjes.
Docekamo da te ozenimo,
Molimo se Bogu da vidimo,
Sine mili, oba s ocima,
Kad bi sine u Boga videli,
Da na tebe alajbegstvo prodje,
I da ljuba prema tebe dodje,
Da pridvori men' i baba tvoga,
Da umremo, ne bismo zalili,
No ti jedan hasret medju nama;
Kako bi te, sine pregoreli?
Dobar ponos, dobro izdrzanje,
Alajbegstvo - mucno vojevanje.
A ti, sine u dobro porasto,
Jos si d'jeta ljeta malenhije,
A Krajina zadrta haljina.
Nije sala trides buljukbasa,
Za svakijem po hiljada ljudi,
Sve birana krvava junaka.
Zadrte su undjurske delije.
Lako nije njima ugoditi,
Ti su ljudi svakojake cudi,
A ti, sine, kad si se rodijo,
U silte si glavom udarijo,
Palo ti je celo preko zlata,
Kosa ti je u biser snizata,
Iz majcina od biser krila.
Mili sine kad si se rodijo,
Na svaki grad u celoj Krajini,
I u Bosni i Hercegovini,
Mijo sine, i Undjurovini,
Na svaki grad pukli su topovi,
Dohodili age i begovi,
Na veselje mene i Smajilu.
Eto aga, sve U sultanu haber ucineli;
I sultan je ferman opravijo,
Babu tvome i meni amidzi:
"Obojici cestitam vi sina.
Dugoveko dobro se nosijo,
I na njega pala gospostinja,
Ka na baba i adza Hasana!"
N'jesmo sine tebe nadjenuli,
Nego ime Mehedije carskog,
Mehdija je sehul-islam carski,
Da bi vise dozivijo, sine,
Doveli si tri dojilje bili,
Tri dojilje pored tvoje majke,
Da bi li te vise podhranile,
Da l' bi bolje rasto u vremenu,
I povise zadobijo snagu.
Nijesmo te docekati mogli,
Da podrastes amidzi i babu,
Dojile te cetiri dojilje,
Prva majka, pa tri iz ostatka.
Iz dan u dan cetiri godine,
Kada su se naravnile, sine,
U nad Boga ti dobro poraste,
Ka i drugi od osam godina,
Onda smo te u mejtefu dali,
Doveli ti na noge imama,
Nijesmo te mogli pregoreti,
Iz dvorova u mejtef spremiti,
Na domu te imam naucijo.
Da s' ucijo jos devetu, sine,
Ti si mogo hafiz iskociti.
Onda smo te makli iz mejtefa.
Kad ti dvanes godinica bila,
Opet ferman od Stambola dodje.
Men' i baba Smajil-agu pita:
"Smajil-aga kako ti je dete?
'Oce l' pripast sinak na babajka,
Na babajka i adza Hasana?"
Mi smo caru tebe pofalili:
"Padisahu, ljubimo ti ruke,
Prilika je da ce dobro biti.
Od nas nece mlogo poturiti."
Kad trinesta nasta ti godina,
Dodje, sine, cohadare carski,
S majebina cara Sulejmana.
Doveo ti misirskog dorata.
Kupio ga u misirskog saha.
Krila zlatna, griva do kopita.
Tad je bijo u drugoj godini,
Kol'ko drugi od sedam godina,
Takum gradjen u Afganistanu,
Prem dorata kad bi porasto,
Sedlo mu je od merdzana celo,
Sve je sedlo ozgo opleteno,
Sve od suhog zlata zezenoga.
Osmanlijska sega ispod sedla,
Nije sine ka' i druge sege,
Nego svila iz Sami-Serifa,
Da na sapi ne pilji dorata.
Zlatno sedlo i zlatni rahtovi.
Na dora su svileni kolani,
Do tijela misirskog dorata,
Meka svila da ga ne premilja,
A ozgo su u biser skovati,
Vidjet ces hi ako Bog da, sine,
Kad alajbeg budes pred Krajinom.
Od tog dana tebe devetnesta,
Mili sine, ka si se rodijo,
A doratu danas je deveta,
Kako ti je na dar catisao.
Mili sine, dorat sa takumom,
Sto se devlet mogo domisliti,
Sprem takuma i sprem domisljenja,
Taki ti je takum oporavijo.
Mi smo dora od tebe sakrili.
Jandal smo mu podrum nacineli,
I kod njega vise konja nema.
U podrumu dvije hizmecije,
I cetiri goru vidjelice,
Noc cijelu kod dorata tvoga.
U podrum ga na noge pojaju.
U dvadeset i cetiri sata,
Timaru ga po cetiri puta.
Ne timaru ga ka sto konji drugi,
No carsafom od svilena platna.
Kol'ko ti se dorat uhranijo,
Nit' vidijo sunca ni meseca,
Mijo sine, za devet godina,
Pa podignes cule sa dorina,
Koliko mu oluk sapi vrtu,
Kako mu se dlaka podkratila.
A cavla se na nokat bacila,
Da na njega muha pane crna,
S krilom bi se s konja satrla.
Dorat ceka tebe, Mehmed-aga,
Kad budes beg-alajbeg bijo,
Carske vojske i base voditi.
Doslo ti je odijelo, sine,
Od sultana na dar radi baba,
Rad hajtara oglasenog baba,
Tvoga, sine, hadzije Smajila,
Baba tvoga, mila brata moga.
Ta od'jela sto su dosla za te,
Te su toke samo od bisera,
a ta svila iz Sami-Serifa.
Na dolamu i ezdeg-caksire,
Vise zlata nego svile same,
Na sve strane rasturene grane.
Sablja ti je dosla adzemacka,
Maksuz, sine, za te nacinjena,
Od adzemskog ljutog celika.
U ljuti je zeher okaljena,
Koja ljute sece pancijere,
Krna joj je u biser vezena,
Balcak cijel od alem-kamena.
Pa kad se je sablja nacinela,
Sablju su ti na Mecu spremili,
Mecanskom je dodali delilu,
Te je sehu dao Cabenskome,
Seh joj aje metno iz Musafa,
Uza sablju, te ga preucijo.
Ko je nosi lose biti nece.
Pred njim ce se strasiti logori.
U Meci joj ime nadjenuli,
S carskom dovom, hadzi-adzemunku,
Dje j' u Adzem za tebe gradjena,
A na Mecu na hadziluk bila,
Pa se zove hadzi-adzemunka.
Ko je ceka, njegova je muka.
Na balcak joj tri muhura carska,
I dva, sine, seha Cabenskoga.
Kalpak-kapa, sto je tebe data,
I na njojzi dvanes celenaka,
Nit u mene ima, ni u baba,
A kamoli u koga drugoga,
Sal sto ti je sultan darovao.
To od'jelo, tvoje i dorovo,
To oruzje, tvoje i dorovo,
S celenkama, tvoja sablja kleta,
Da mu zbijes kimet na gomili,
To bosanskog dobrog vredi grada.
Pa, zar bi to, sine, ucinijo,
Da ni baba imas, ni amdize.
Iznad cara i njegova sana.
Znas li baba tvoga, alajbega,
Za dvadeset i sedam godina,
Bez promene alajebeg je bijo,
I vodio trides buljukbasa,
Ratovao na svakoju stranu,
Pripomogo svakom muslimanu,
Pored toga caru cestitome,
Carski obraz svuda otvorijo,
Svoje ime svuda osvjetlao.
Svud je ime s tvoga baba, sine,
Pripoznato, pa i odabrato,
Kad ti babu kosti ostarase,
Ne moga se drzat na labuda,
Ni 'zengije z dvije noge stezat,
Ni campare dizat na havaje,
Saboljom seci ko je naucijo,
Koliko je dobijo mejdana,
Toliko je dobijao rana.
Prva rijec: Boze nam pomozi!
Evo druga: Hoce ako Bog da!
Samo da ga pominjemo cesto,
Pa ce nama dobro pomagati,
I od svake muke zaklanjati,
Muke ljute i dusmanske ruke,
I svakoga hala i belaja,
Od zlog duga i nevjerna druga.
Bice kise, rodice godina,
Duzan ce se duga oduziti,
A zlog druga nigda do vijeka,
A u kuci lose domacice.
Od te nema gore kukavice.
Nije s mirom muzu kuci poci,
Ni sa sobom poves' musafira,
Sve ga vodi, a o jadu misli,
Koji ce ga jadi zadesiti,
Od zle kucke na dom domacice.
Crnse mu je srce od gavrana.
Kucu pokri pa nece kapati;
Zenu udri pa nece lajati.
Tesko tome ko se zenom tuce,
Kad se sama na pamet ne vuce.
Ondar moja skupljena gospodo!
Sad velimo pesmu da brojimo,
I s tom pesmom da se veselimo,
Ta je pesma od starog zemana,
Sto su stare radile gazije,
I junaci u svakojoj stranci,
Za sjajnoga Sulejmana carstvo.
Uzvis'no se carstvo tursko zvalo;
Tristo seset im'o valiluka.
Bosna mu je kljucanica bila,
Kljucanica i zlaceni kljuci,
Od svakoga dobrog pouzdanja.
Ondar se je londza pokupila,
U Kajnidzi u p'janoj mehani,
A dje se vazda naucila.
Na toj londzi trideset begova,
Sve glavnije' od seher Kanidze,
Age carske dvades' i cetiri.
U vrh londze Hasan pasa Tiro;
Pored njega pedeset delija,
Pokraj pase, sa lijeve strane,
Ajan Omer, od Kanidze dedo;
Pokraj deda dva dizdara carska,
Kraj dizdara Cifric Hasanaga;
Do Hasana sindrak Me'medaga,
Mijo sinak hadzije Smajila,
A sinovac Cifrica Hasana;
Naokolo buljukbase carske,
Pa napored seli bajraktari.
Sve posijo ajan do ajana,
A sve sijo akran do akrana,
Bezi carski jedan kraj drugoga,
Age carske u red z begovima,
Bajraktari jedan kraj drugoga,
Hasan-pasa i delije s njime,
Na vrh londze medju pendzerima.
Usred kola medju beglerima,
Vino sluze do dva bajraktara,
Jedan bese kanidzkoga ajana,
A drugi je njihnoga dizdara,
Deli Hasan i deli Husein.
Pod pazuho drze jaretine,
A u desne ruke litrenjace,
Sve naizgred pojahu glavare,
Hasan-pasu i prvjence carske.
Kako kojem casu dodavahu,
Ruke svoje pod kusak turahu,
Age svoje icram cinijahu,
Da him ga sladje piju pivo.
Dok se age vina napojile,
Pa vinovske case poturili,
Jer him vince ulilo u lice,
A rakijske taze dofatili.
Kad se vino smesa i rakija,
Rakija je vazda eglendzija.
Age klete i begovi carski,
Muhtac nista bezi ne bijahu,
Ni odela kakih im je drago,
Ni oruzja ni sablji godarki,
Ni gotovi' u dzepove para,
Ni gotovi' konja culehana,
Ni na glavi carskije' kalpaka,
Ni zlatnije' carski' celenaka.
Otvori se sohbet po mehani.
Pocese se falit' Krajisnici;
Ko je vise dobijo mejdana,
Il' za sebe il' drugoga koga,
Il' za kaka pasu i vezira,
Il' za svoga cara cestitoga;
Ko je bolje hudut rasirijo,
Ko l' njemackog roba zarobijo,
Ko l' z djevojkom druga ozenijo,
Ko je boljeg konja podhranijo,
Ko je boljeg sina podnivijo,
Ko je bolju scerku odgojio,
Ko odjela bolja nabavijo,
Ili 'dela il' silah oruzje,
Il' sablju ostru na rebrima,
Neko svoje toka na prsima,
Neko konjski takumi oruz'e.
Pocese se falit' Krajisnici,
Ko se s kojom curom ozenijo,
Ozenijo, il' se ko zeniti;
Ko je odzak bolji od kojega,
Ko je junak jaci od kojega.
Pocese se podizat' kalpaci,
Zlatni curci turat' na civije,
Ostre sablje preko bedre dvije,
Bijele se palahati brade,
A sjajati na celo zerdavi,
Mladijem se crne oci mutit',
Povrh cela satreti celenke,
Svak po nesto i ponesto falit'.
Neko scerku, neko seku fali,
Neko fali od brata djevojku.
Eglenise sta ko begenise,
Tu je vise od sezdeset aga,
I od dvades' bega kanidzkije',
Osem pase i osim delija,
Koliko je gledat' po agama,
Nit' mo's znati koji bolji bese,
Ili stari bolji od mladije';
Nit' su mladi bolji od starije'.
Djovde krupne, zlatna odijela,
Glave krupne, a oci im crne,
Sva gosposka ispod oci lica.
Na svakom se sari jagodica,
Ka' u basci djurdjevska ruzica.
Oka mrka, a cela siroka,
Na glavi him carevi kalpaci,
A za kalpak careve celenke,
Lica bela a zlatne celenke,
A sa glave kose kurijacke,
Oko vrata kolerovi zlatni,
Svi pod grlo na kanat spuceni,
Sve kanati od zezenog zlata,
Svim' na prsi toke oluklije,
A na pleci mljetacke dolame,
Na starceve mavi i zelene,
A na mlade bele i crvene;
Jednake him na celo zerdave,
Sve dolame zlatom izvezene,
Zlatne grane us pleci junacke,
A uz miske guje ispletene;
Pod grla him glave savedene,
Bi rekao kao da su zive;
Jednaki him na srce silahi,
I oruz'e jedno u silahu
S pusaka him jedaki cetovi,
Sve cetovi dragi kamenovi,
A karike od zezena zlata;
Na bedra him ezdegske caksire,
Coha mrka a prezuto zlato,
Uz listove grane zlatne sjaje,
A uz bedre guje opletene,
Pa pod silah glave sastavljene,
Pr'o bedara sablje okovane,
Balcaci him od zezena zlata,
A krne him u srebro skovane;
Otrovane dzide pored aga,
Bi rekao da je gora cajna,
Zar se nije lasno veseliti?
Konji svoji, svako dobro svoje,
Nit haraca, niti kakog danka,
Niti rucku mislu ni veceri,
Svaki kmete ima i civcije,
U ruznice para gotovije'.
Ko ves' nije, pa bi hi vidijo,
Zakl'o bi se da su pasalije.
Postarije dvore bajraktari,
Na vitke se sablje poduprli,
Bas k'o lala cara u divane.
Kad pogledas londzu naokolo,
Ima l' iko bolji od kojega,
Sve ostavi, jednoga prestavi,
Mehmed sinak SMAJIL ALAJBEGA.
Eh, tog lica u tog sokola!
Momku nema jos dvades' godina.
Bi rekao, pa bi se zakleo,
Iz njegova obadva obraza,
Billah tespih, ka' da sunce sjaji,
A iz cela grije mesecina.
Crne mu percin bijel vrat prekrijo,
K'o da mu je crn gavran zasijo.
Majka nema vec njega jednoga.
Kol'ko mu je percin odgojila,
Pa mu ture pr'o cela svezala.
Na glavi mu fescic medzedija,
Preko fesa mrke ture klete,
Mrke ture Smajilova sina.
Sve mu grane majka zakitila,
Sve mu grane od bisera sama,
Mrkog bas k'o u sokola,
Zuba sitna bas k'o u djavola.
Celo mu je kao hamajlija,
Vedje su mu kao pijavice.
Polecele s oci trepavice,
Pokrile mu dvije jagodice,
Bas k'i ono krilo lastavice.
Brade nema, a nema mustaca,
Bi rekao da je belogorka.
Na decaka mljetacka odela,
A najprije burundzuk kosulja,
Vise zlata no svilena platna;
Pa poslije svilena djecerma,
Nit' je tkata ni cekovicata,
No od suha ispletena zlata.
Na dolami kud su svovi zlatni,
Kud su svovi sve su gajtanovi;
Zlatne grane na cetiri strane
Uz misicu uz ruku desnicu,
Kolika je u momceta ruka,
Kol'ko dobra djovda u junaka,
U junaka preko tankog pasa.
Na djetetu bijele caksire,
Od bijele mljetacke kadife,
Sve u zlato cisto izvezene,
Uz bedre mu guje opletene.
Vas se sjaji kao mesecina,
Dva traboloz pasa oko momka,
Preko pasa pletena silaha,
Od pletena venedickog zlata.
U silah mu dvije mljetke male,
Obadvije bez kremenja pale,
Cipcijele u zlato skovane;
Ocnici ima kamenovi dragi,
Ono gore sto se drzi rukom,
Svi vratovi u biser skovani.
Adzemka mu do lijevog kuka,
Vas je balcak od dukata zuta,
A krna joj u biser smotana.
Kostura joj od zehera ljuta,
Preko bedri momku preturena.
Bi rekao da spavase guja.
Momka zlatne toke zagrlile,
Zlatne toke od cetiri oke;
Dva kanata do bijelog vrata,
U njih ravna pola oke zlata.
Na njih oba jedno slovo pise.
Ti kanati od cara poslati,
Alajbegu hadzi Smajilu,
I njegovom rodjenome sinu,
Jer je na toj kuci alajbegstvo,
Tamam cetres i sedam godina,
Pod fermanom sjajnog Sulejmana,
Pod fermanom i ulefom carskom.
Od tog bega nema starijega,
Niti pase, pa niti vezira,
U bosansko sedamdeset grada,
Niti take ima odzakzade,
Ka hadzije Smajil-alajbega,
I njegova brata Hasan-aga.
Oba starca nemaju nikogaa,
Bog da cuva, sal jednog Mesina,
Nit imaju sceri ni sinova.
Kad pogledas kolo naokolo,
To je dete kolo zacinjelo,
Cipcijelu londzu u mehanu,
S njegovijem licem gosposkijem,
Bas ko zena pitu u tevsiju,
Il' kajganu na svome tiganju.
Kad pogleda Hasan-pasa Tiro,
Turcin dobar sto ga takog nema,
Kad to kolo sto je naokolo,
Svi napored veseli junaci,
Sve veselo sjede i besjede,
A hadzijin Mehmed neveseo.
Bijelo je lice porusijo,
Crne oci preda se turijo,
Kao da je ukopao baba,
Il' amidzu Cifrica Hasana.
Dvije ruke pod silah turio,
Pa gledase ka da umirase,
Niti vina pije ni rakije,
Ni duhanske tegli tumbecije,
Niti kake ima lakrdije.
A to nije dobro pomisliti,
A kamoli s okom pogledati,
Takog zmaja od takoga baba,
Sal jednoga medju oba starca,
Pa i njega vidjet nevesela.
Prepada se Hasan-pasa Tiro,
Da se nije soko pobolijo,
Da utuli kucu alajbega,
Da polomi sve Krajine krila,
I samome caru Stambolskome.
Pa se sada pasa uzmucijo,
Nit ga more gledat nevesela,
Nit ga pitat medju beglerima,
Da mu dete svoje kaze derte,
Sta li mu je i kako li mu je.
Hasan-pasa skoci na nogama,
Pa doziva Cifrica Hasana:
Malo k mene, Hasan-aga pridji,
Da te dvije lakrdije pitam.
Hasan-aga k Hasan-pasi dodje,
Pa kraj njega sjede do koljena.
Hasan-pasa saplje Hasan-agi:
"Hasan-aga zlacena celenko!
Moje srce puce u lubinu,
Gledajuci tvojega sinovca,
Mehmed-agu hadzije Smajila.
Sve veselo, a on neveseo.
Sad otidi, sedi kod Mehmeda!
Nemoj njega odmah zapitati,
Da se momak za me ne osjeti,
Ðe sam zato tebe k mene zvao,
Da na mene hator ne ostane".
Onda Hasan pasu poslusao,
Hasan-aga sjede pokraj sina,
Kod Mesina hadzije Smajila,
Case klete naokolo lete;
Piju age, ni brige him nije,
A niko se tome ne secase,
Sto ta licnost bjese nevesela.
Posto svega ima i svacega,
Sto ce momak biti neveseo?
Dokle pola od sahata prodje,
Cifric Hasan skoci na nogama,
Malo, paso i redom begovi,
Da me malo sabur ucinite!
Svi stadose, agu pogledase,
Cifric Hasan sjede na koljeno,
Pa sinovca Mehmeda pita:
"Moj Mehmede, moj obraz svetli!,
Sto to sine, sedis neveseo?
Medju carskog Hasan-pasa Tira,
I carskije pedeset delija,
Osem sto je aga i begova,
I sta ima carski' buljukbasa,
Koliko je sine bajraktara,
Mili sine, medju nama svijem,
Nijednoga nevesela nema,
No svak nesto i ponesto fali,
Neko sebe, a neko paripa,
Neko sebe, sine, i paripa,
Neko sablju, a neko oruzje,
Neko ko je hudut prosirijo,
Neko sine roba zarobijo,
Neko fali dobro s' ozenijo,
Neko fali kako ce se zenit,
, Neko, moj sine, sina fali,
Neko fali scerku, neko seku,
Neko fali od brata djevojku,
Svi veseli, nevesela nema,
A ti, zvezdo, sto si neveseo?
Ali ti je zalost' Mehimede,
Sto mi stari mlogo dozivjesmo,
Babo Smajil i amidza Haso,
Da ti, sine, stari ne dosade?
Vakat sada to ce brzo biti.
Ko god zivi, on ce umrijeti.
Mehimede, moj obrazu svetli!
Ili ti je nestalnulo para,
U sokake, il' u kafane,
Mijo sine, medju jaranima,
Il' u basci medju devojkama;
Ili ti se coha poderala?
Na plecima roba svakojaka,
Neka dibna, a neka kadifna,
Pa te neko prekoreo, sine?"
Kad je cuo Smajilagic Meho,
Sta mu Cifric Hasan-aga prica,
Sokolsku je ispravijo glavu,
Grahnuse mu oci sokolove,
Na obraz mu rascafcese ruze,
Uz obraz mu lizu plamenovi,
Ka bujali duvak na djevojku.
Vako Mehmed adzu besjedio:
"Adzo Haso, sramota je ziva,
Da to Mehmed misli Smajilagic,
Da li su mi stari omrznuli,
I da mislim da su dozivljeli!
Zna Bog, adzo, i Krajina znade,
Tebe, adzo, i mojega baba,
Na dan dvorim tri-cetiri puta:
Jedan, adzo, kad sabah klanjate,
Jedan kadno kusluk rucak bide,
Jedan adzo kad s londze dodjemo,
Pred vas svezem pro srdasca ruke.
Po polu vas od sahata dvorim,
Ka nevjesta skoro dovedena,
Koja muza il' djevera dvori,
Ili oca njezinoga muza.
Il' ka lala cara u divane".
Svi rekose da je to istina,
Da takoga itadzije nema,
Da ucini itab baba svoga,
I amidzu Cifric Hasana,
Vego Mehmed, a drugoga nema.
"Sramota je pricat, Hasan-aga,
Pitati mi, je l' nestalo para,
U kafane medju jaranima,
I u basce medju djevojkama,
A ja para imam na gomile.
Bo'zom pomoc', a u carsko zdravlje,
P u zdravlje baba Smajil-age,
I u zdravlje adza Hasan-age,
Da hi jedem, pojes hi ne mogu,
Da hi pijem, popit hi ne mogu,
Da hi dorat hoce meste zobi,
Ni dorat hi pozobat ne more.
Sto me pitas za moje od'jelo,
Da l' je na me svita opanula,
A na mene svite svakojake;
Broja ne znam, pa hesapa ne znam,
U sepete i u sanducima.
Koliko je u godini dana,
U nedjelji po svaka dva dana,
Bi' se mogo preoblacit adzo,
Sva odela od svakoje ruke,
Konja dobra, a dobra oruzja,
Nista, adzo, ja zeljan nijesam.
Kad me pitas sto sam neveseo,
Dok je mene i od mene traga,
Ja se nikad veseliti necu.
Sve u zdravlje zdrava baba moga,
I amidze Cifric Hasana,
Cujes, babo, sta zbore begleri,
Age carske pa i buljukbase,
Pa svi nasi tanki bajraktari,
Neko vrsnik, a neko postari,
Valja, pravo da mladjije nema,
Od godina od mene Mehmeda.
No poslusaj, Cifric Hasan-aga,
Cim se fale u mejhani Turci.
Neki kaze, cetu podizao,
Neki kaze, u cetu hodijo,
Neki kaze, vojsku podizao,
Neki kaze, u vojsku hodio,
Neki kaze, hudut rasirijo,
Neki kaze, mejdan zadobio,
Neki kaze, roba zarobijo,
A ja, adzo, Cifric Hasan-aga,
Sve u zdravlje Hasan-age babe,
I amidze Cifric Hasan-age,
Ja ne znado' sto je cetovanje,
Pa ne znado' sto je vojevanje,
Pa za mejdan ni pomena nema,
Hudut sirit-ja ga ne poznajem,
Niti znadem kuda je granica,
Ni kuda je mejdaniste staro,
A kamoli sisti pro hudata,
Robit roblje, te ozenit druga.
Da sam musko, tu junastva nema;
Nece se rec' da sam muska strana.
Vise nista ja pofalit nemam,
Bez da svucem musku djeisiju,
Da obucem ka na se djevojke,
Brade nemam, a nemam ni brka,
Percin mi je ka i zenska kosa,
Vezak vesti, a preslicu presti.
Nek' svak rece dam zenska glava!"
Mehmed-agu sluša Smajilova,
Šta 'no Mehmed adzu besjedase.
Mehmed rece: "Cujes adzo Haso!
Vi obadva nemate nikoga,
Bez sal Boga i mene jednoga.
Cekaj, adzo, Cifric Hasan-aga,
Dok se nasa sce'ne rasturati,
Londza nasa do kara-aksama,
Ovu londzu razvaljivat necu.
kad podjemo ka nasemu dvoru,
Na dvorove hadzije Smajila,
S tobom poci do mojega baba,
Vi na sebe avdes' udariti,
Vi obadva, i ja u red s vama,
I na aksam nijet ucinjeti,
Po aksamu dovu izuciti,
Vi obadva sednut na silteta,
Hasan-aga, jedan kod drugoga,
Ja ka sto sam naucijo, adzo,
Taj obicaj razvaljivat necu,
Stat na noge, pa vas pridvoriti,
Adzo Haso vecerati necu!
Niti mogu, nit cu vecerati,
Ni ja trpet ove prijekore.
Svak se fali, a ja nemam cime.
Svega imam, tek mi ne da babo,
Ni š ljudima, ni dje sa ljudima.
Pred ljudima ni spomena nema!
Adzo Haso, sis' cu do podruma,
Opremicu kosmata odrina,
I na njega turiti takume,
Svitu doru, bas ko o Bajramu,
Kad ga z babom spremam u dzamiju.
Na mene je dobra djeisija,
Nista bolju ni traziti necu,
Samo uzet sa civije luntru,
I z bedema dzidu kostolomnu,
Mome konju sesti na srijedu,
Pa po noci od Kanidze krenut,
Mome doru dizdjin popustati,
Primaci mu tumbak uzengiju,
Dorat mahnut ka i vihar gorom,
Ponijet me kuda mi je drago.
Uvjeri se, adz Hasan-aga,
Granicu ce pregaziti carsku,
Ustavljat se necu u Cesarsku,
Hasan-aga niz zemlju Madjarsku,
No cu proci u Kara Bogdansku,
Najjacoj se sili prijaviti,
U Bogdanu, Petru Dzeneralu,
Sto sam sudi, i sam rasudjuje,
Take sile u svijetu nema,
Ni takoga pod njime putalja,
Niti take sablje u junaka,
Ni ko Petar guje za Turaka.
Niti cara ni cesara pita,
Kud goj hoce on podize vojske,
Regemente i ordije svoje,
Smajil-babo koliko mu drago,
Dosta ima, pokupiti more,
Udariti dje je njemu drago,
Vojska bojna, komanda njegova,
Gotova mu hrana i dzebhana.
Gotovi mu bojnici topovi.
Kad sazanjem dora do Bogdana,
I do dvora Petra Dzenerala,
Onda cu se s konja razjahati,
Na mene su toke i celenke,
Poznaju se dje su od turaka.
Ja cu Petru uljec u dvorove,
Poznace me Petar Dzenerale,
Dje sam sinak hadzi Smajil-age,
Po tokama i po celenkama,
I pod grlo zlatnim kanatima,
I u njima ime Mehmedovo,
Milog sina hadzi Smajila.
Kad me Petar vidi Dzenerale,
Cudice se sto sam doso tamo;
Da l' me k njemu opravijo babo.
Nije sala - lice baba moga,
Sve duvelje za mog baba znaju,
A Petar ce na noge skociti,
Sjedeci me docekati nece,
Jer je sila od dobrog odzaka,
Po tome se poznaju odzaci,
I najbolji u boju junaci,
I najbolje vojne vojskovodje,
Oni sebe vazda ponizuju,
Ko se nizi, njega sam Bog visi.
Ja mu s vrata "Dobro jutro" vikat,
A on mene dobro doso Meho!
Oni mi ruku da se rukujemo,
A ja njemu postupiti ruci,
Da ga ljubim kao starijega,
Sto mi dinu podnijet ne more,
Ali ste me primorali, adzo.
"Sta je ovo s Mehmedom bilo?"
Mislit Petar, pa se zacuditi,
On je carskog prvog kahrimana,
Gazi turskog Smajil-alajbega,
Sto s' u sedam cuo kraljevina,
Rata nema dje nije dospijo;
Dje je doso svud je pobijedijo.
Na njihnoj je kuci alajbegstvo,
Pod fermanom i iradom carskom,
iz dana u dan cetrdes godina,
Sedam vise od cetrdes ravno,
Sto na njega, sto na Hasan-agu.
To je kuca sveta u Kanidzi.
Iz te kuce vazda u vijeku,
Iz te kuce izdavanja nema.
Sta je ovo od Mehmeda bilo,
Te je izdo baba i amidzu?
S rukom ce me Petar zagrliti,
Pa me pitat, jos poljubiti:
"Sto Mehmede, sine alajbega,
Gazi bega hadzije Smajila,
Jos nijesi, sine ni odsijo?
Od tebe sam sejir ucinijo.
Pitam tebe sta je s tobom bilo.
Je l' ti babo u zivot junacki?
Je l' u zivot adzo Hasan-aga?
Jeste l' zdravo i od Boga mirno?
Kako vi je kanidzka gospoda?
Kako vi je Hasan-pasa Tiro,
Pasa carski cele Bosne krila?
Vojujete i cetujete li,
Pro huduta niz Cesarevinu?
Palite li sela i palanke?
Robite li lijepe Madzarke?
Zenite li po Bosni Bosnjake?"
Ja cu Petru reci Dzeneralu:
"Babo mi je, Petre, u zivotu,
Babo Smajil i amidza Haso.
Zdravo jesmo i od Boga mirno.
Dobro stanje nije medju nama.
Oko toga sto me sada pitas,
Cetuje se, teke drugi ljudi,
Vojuje se, teke drugi ljudi,
Kad je ceta idu buljukbase,
Kad je vojska, ide Hasan-aga.
Isti mora, begstvo je na njega.
Pa se jesam s njima zavadijo.
Sve se falu u mehanu ljudi,
Sve akrani, sve moji jarani.
Starijima zamerati necu,
No se ljutim na mojega baba,
I na adza - hiljava Hasana.
Nit me cemu, Petre, naucise,
Ni u cetu, ni u stojecu vojsku,
Ni da znadnem sto je cetovanje,
A kamoli Petre vojevanje,
Nit' znado' dje se mejdan dijeli,
Ni kudar su cesarski gradovi,
Niti znado' dje su pristanista,
Na tom moru od Cesarovine,
Ni zelena polja pokraj mora.
Bez ostadoh kao zenska strana.
Reko' babu, i ostavijo ga,
Bogu jemin Petre ucinijo,
Boz'a vera koja varat nece,
Nebo ce se zemljom sastaviti,
A ja tebe necu prevariti,
Da me uzmes u tvoje dvorove,
Ali, Petre do kolena tvoga,
Da pijemo ka dva brata mila,
Da mi ne das da kom bidem sluga,
No da sam ti tvoja desna ruka.
Sve cu s tvojom kalauzit vojskom,
Ja najprvi, pa ti iza mene,
U nad Boga, vodicu ti vojsku,
Bosnu gazit, a harat palanke,
Sve sto dinu podnijet ne more,
Roblje robit, a sijeci glave,
Z djevojkama zenices Bogdance,
Sa glavama kitit bedemove,
Bog ce vidjet, a vidjet Krajina,
Kakvoga si nabavijo druga,
Sto ga niko nije nabavijo."
Sve to ce mi Petar uciniti,
Pod levo me turiti pazuho.
Kad ja njemu bidnem podvodnica,
A on moja tvrda uzdanica,
Ne'e kao babo i amidza,
No ka sivi soko od sokola.
Prevodit cu vojsku od Bogdana,
Karavlasku i Karabogdansku.
Na Bosnu je vasu navaliti,
I mlogo vi crna jada dati,
Petar ce me dobro prifatiti,
Konja moga turit kod njegova,
Kod njegova dzinovna putalja,
Koji nosi pod kolane krila,
Videcete sto su muke ljute."
Kad to cuo Hasan-pasa Tiro,
Niz obraz mu suze polecese;
Stacu mu se suze niz obraze,
Kao biser niz bijelo platno.
Pa pomisli: "Vaj do Boga jaka!
Sta ucinje babo i amidza,
Medju oba jednog jedihnika,
Da upuste, prema sebe grdni,
Stari ostat bez nidje nikoga?
I to bismo s jadom oprostili,
No je crnje Smajilova sina,
Da svoj Bosni on oblomi krila,
Da na Bosnu crno delo podje,
Vijes' tuzna po cijelom svetu,
Dje se srusi kuca alajbega,
Izda otac i amidza sina.
Sad cemo him zala docekati.
Sad ce za njim propanut Krajina,
Pa za njome propas' carevina.
Sala nije Hadzicu Mehmede,
Vako dete od onakog baba,
Sto ga vise rodit majka nece,
Nit ga rodit, nit' ga je rodila."
Hasan-aga kad cuo za sinovca,
Sta mu soko medju age prica,
Frknuse mu suze sa ociju,
Stocise se niz bijelu bradu,
Bas ko biser niz bijelu svilu.
Stari skoci, pa rasiri ruke,
A zagrli sina zmajovita,
Pa ga ljubi medju oci vrane,
Dje se sivi sokolovi ljube:
"Moj Mehmede, moj obrazu svetli!
Zar bi ti to, sine ucinijo?
Zar bi nase oci izvadijo,
Ihtijara baba i amidzu,
Tvoju milu ostarjelu majku,
Babo ti se tri puta zenijo,
Babo triput, amidza cetiri,
Bog ne dade evlad ni jednome,
Babu tvome hadzi Smajilu,
Bog da cuva sal tebe jednoga,
A ja sine, nemam ni jednoga.
Mi obadva, ruke sve cetiri,
Savili hi oko tebe, sine.
I dan i noc Boga sucurimo,
Te na tebe mandat al Otmana,
Ferman z begstvom da na tebe prodje,
S nas dva stara na tebe mladoga,
Da se nasa ne utuli sveca.
Ne moremo, sine, docekati,
Da ta' hasret s ocima vidimo,
Da ti carsko alajbegstvo damo,
Da pred trides buljukbasa podjes.
Docekamo da te ozenimo,
Molimo se Bogu da vidimo,
Sine mili, oba s ocima,
Kad bi sine u Boga videli,
Da na tebe alajbegstvo prodje,
I da ljuba prema tebe dodje,
Da pridvori men' i baba tvoga,
Da umremo, ne bismo zalili,
No ti jedan hasret medju nama;
Kako bi te, sine pregoreli?
Dobar ponos, dobro izdrzanje,
Alajbegstvo - mucno vojevanje.
A ti, sine u dobro porasto,
Jos si d'jeta ljeta malenhije,
A Krajina zadrta haljina.
Nije sala trides buljukbasa,
Za svakijem po hiljada ljudi,
Sve birana krvava junaka.
Zadrte su undjurske delije.
Lako nije njima ugoditi,
Ti su ljudi svakojake cudi,
A ti, sine, kad si se rodijo,
U silte si glavom udarijo,
Palo ti je celo preko zlata,
Kosa ti je u biser snizata,
Iz majcina od biser krila.
Mili sine kad si se rodijo,
Na svaki grad u celoj Krajini,
I u Bosni i Hercegovini,
Mijo sine, i Undjurovini,
Na svaki grad pukli su topovi,
Dohodili age i begovi,
Na veselje mene i Smajilu.
Eto aga, sve U sultanu haber ucineli;
I sultan je ferman opravijo,
Babu tvome i meni amidzi:
"Obojici cestitam vi sina.
Dugoveko dobro se nosijo,
I na njega pala gospostinja,
Ka na baba i adza Hasana!"
N'jesmo sine tebe nadjenuli,
Nego ime Mehedije carskog,
Mehdija je sehul-islam carski,
Da bi vise dozivijo, sine,
Doveli si tri dojilje bili,
Tri dojilje pored tvoje majke,
Da bi li te vise podhranile,
Da l' bi bolje rasto u vremenu,
I povise zadobijo snagu.
Nijesmo te docekati mogli,
Da podrastes amidzi i babu,
Dojile te cetiri dojilje,
Prva majka, pa tri iz ostatka.
Iz dan u dan cetiri godine,
Kada su se naravnile, sine,
U nad Boga ti dobro poraste,
Ka i drugi od osam godina,
Onda smo te u mejtefu dali,
Doveli ti na noge imama,
Nijesmo te mogli pregoreti,
Iz dvorova u mejtef spremiti,
Na domu te imam naucijo.
Da s' ucijo jos devetu, sine,
Ti si mogo hafiz iskociti.
Onda smo te makli iz mejtefa.
Kad ti dvanes godinica bila,
Opet ferman od Stambola dodje.
Men' i baba Smajil-agu pita:
"Smajil-aga kako ti je dete?
'Oce l' pripast sinak na babajka,
Na babajka i adza Hasana?"
Mi smo caru tebe pofalili:
"Padisahu, ljubimo ti ruke,
Prilika je da ce dobro biti.
Od nas nece mlogo poturiti."
Kad trinesta nasta ti godina,
Dodje, sine, cohadare carski,
S majebina cara Sulejmana.
Doveo ti misirskog dorata.
Kupio ga u misirskog saha.
Krila zlatna, griva do kopita.
Tad je bijo u drugoj godini,
Kol'ko drugi od sedam godina,
Takum gradjen u Afganistanu,
Prem dorata kad bi porasto,
Sedlo mu je od merdzana celo,
Sve je sedlo ozgo opleteno,
Sve od suhog zlata zezenoga.
Osmanlijska sega ispod sedla,
Nije sine ka' i druge sege,
Nego svila iz Sami-Serifa,
Da na sapi ne pilji dorata.
Zlatno sedlo i zlatni rahtovi.
Na dora su svileni kolani,
Do tijela misirskog dorata,
Meka svila da ga ne premilja,
A ozgo su u biser skovati,
Vidjet ces hi ako Bog da, sine,
Kad alajbeg budes pred Krajinom.
Od tog dana tebe devetnesta,
Mili sine, ka si se rodijo,
A doratu danas je deveta,
Kako ti je na dar catisao.
Mili sine, dorat sa takumom,
Sto se devlet mogo domisliti,
Sprem takuma i sprem domisljenja,
Taki ti je takum oporavijo.
Mi smo dora od tebe sakrili.
Jandal smo mu podrum nacineli,
I kod njega vise konja nema.
U podrumu dvije hizmecije,
I cetiri goru vidjelice,
Noc cijelu kod dorata tvoga.
U podrum ga na noge pojaju.
U dvadeset i cetiri sata,
Timaru ga po cetiri puta.
Ne timaru ga ka sto konji drugi,
No carsafom od svilena platna.
Kol'ko ti se dorat uhranijo,
Nit' vidijo sunca ni meseca,
Mijo sine, za devet godina,
Pa podignes cule sa dorina,
Koliko mu oluk sapi vrtu,
Kako mu se dlaka podkratila.
A cavla se na nokat bacila,
Da na njega muha pane crna,
S krilom bi se s konja satrla.
Dorat ceka tebe, Mehmed-aga,
Kad budes beg-alajbeg bijo,
Carske vojske i base voditi.
Doslo ti je odijelo, sine,
Od sultana na dar radi baba,
Rad hajtara oglasenog baba,
Tvoga, sine, hadzije Smajila,
Baba tvoga, mila brata moga.
Ta od'jela sto su dosla za te,
Te su toke samo od bisera,
a ta svila iz Sami-Serifa.
Na dolamu i ezdeg-caksire,
Vise zlata nego svile same,
Na sve strane rasturene grane.
Sablja ti je dosla adzemacka,
Maksuz, sine, za te nacinjena,
Od adzemskog ljutog celika.
U ljuti je zeher okaljena,
Koja ljute sece pancijere,
Krna joj je u biser vezena,
Balcak cijel od alem-kamena.
Pa kad se je sablja nacinela,
Sablju su ti na Mecu spremili,
Mecanskom je dodali delilu,
Te je sehu dao Cabenskome,
Seh joj aje metno iz Musafa,
Uza sablju, te ga preucijo.
Ko je nosi lose biti nece.
Pred njim ce se strasiti logori.
U Meci joj ime nadjenuli,
S carskom dovom, hadzi-adzemunku,
Dje j' u Adzem za tebe gradjena,
A na Mecu na hadziluk bila,
Pa se zove hadzi-adzemunka.
Ko je ceka, njegova je muka.
Na balcak joj tri muhura carska,
I dva, sine, seha Cabenskoga.
Kalpak-kapa, sto je tebe data,
I na njojzi dvanes celenaka,
Nit u mene ima, ni u baba,
A kamoli u koga drugoga,
Sal sto ti je sultan darovao.
To od'jelo, tvoje i dorovo,
To oruzje, tvoje i dorovo,
S celenkama, tvoja sablja kleta,
Da mu zbijes kimet na gomili,
To bosanskog dobrog vredi grada.
Pa, zar bi to, sine, ucinijo,
Da ni baba imas, ni amdize.
Iznad cara i njegova sana.
Znas li baba tvoga, alajbega,
Za dvadeset i sedam godina,
Bez promene alajebeg je bijo,
I vodio trides buljukbasa,
Ratovao na svakoju stranu,
Pripomogo svakom muslimanu,
Pored toga caru cestitome,
Carski obraz svuda otvorijo,
Svoje ime svuda osvjetlao.
Svud je ime s tvoga baba, sine,
Pripoznato, pa i odabrato,
Kad ti babu kosti ostarase,
Ne moga se drzat na labuda,
Ni 'zengije z dvije noge stezat,
Ni campare dizat na havaje,
Saboljom seci ko je naucijo,
Koliko je dobijo mejdana,
Toliko je dobijao rana.
AVDIN MEHO
Ferid MUHIĆ
"Biti najbolji i takvoga sebe pokazati!" - antropološki kategorički imperativ Bošnjaka spjeva Ženidba Smailagić Mehe u pjevanju Avde Međedovića
Rezime
Tekst formuliše tezu da je spjev "Ženidba Smailagić Mehe" umjetnička cjelina suštinski ujedinjena jasnom antropološkom kvalifikacijom centralnih likova Bošnjaka, i konkretizacijom njihovih etičkih temelja. Za razliku od praktično svih drugih epskih ostvarenja na ovim prostorima, u kojima su ovakvi elementi ili marginalni, ili epizodni, ili neujednačeno prisutni pa čak i kompromitovani u jednoj istoj pjesmi, ovdje je antropološkoaksiološki kontekst dominantna centralna tema čitavog spjeva, a njegova tekstualna podrška konstantno prisutan fokus raznovrsne ali uvijek rigorozne empirijske argumentacije.
Međe vrijednosnog individualnog i socijalnog univerzuma ovog spjeva, udarene su u najviše sfere etičkog elitnog ekskluzivizma. Njegovi centralni likovi Bošnjaci-junaci, sidra svojih moralnih sistema bacaju ne u na dno realne procjene, još manje u mulj tamnih dubina zla, već u nebeske visine maksimalnih vrlina: junaštva, bezuslovne obaveze zadate riječi, poštovanja starijeg, slabijeg i nejakog, apsolutnog uvažavanja roditelja, posebno majke, i plemenitog viteškog odnosa prema djevojci, odnosno, ženi.
"Mrijeti ima, vratiti se nema!"
Ovakva vrijednosna podloga za junake spjeva Bošnjake, uvijek je eksplicitna, a njihova afirmativna demonstracija neprikosnovena obaveza, koja se mora dokazati djelom. Maksima njihove volje formulisana je snagom kategoričkog imperativa i jezgrovito se može sažeti u lapidarno apodiktičkoj zapovijesti: "Samo ono najbolje, dovoljno je dobro za mene!"
Većini, inače mnogobrojnih naučnih i stručnih israživanja, posvećenih monumentalnom spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", zabilježene u pjevanju narodnog barda Avde Međedovića, uz sve njihove dragocjene uvide,promakla je njegova centralna intencija: da portretira antropološki credo i definiše moralni kodeks glavnih likova, odnosno, socijalnog i kulturnog kruga u kom su ponikli i kojem oni pripadaju.
Ovo ukazivanje podjednako važi i za specifične naučne pristupe, kao i za one rjeđe zastupljene multidisciplinarne egzegetske poduhvate. Sigurnost da takva podloga uistinu čini okosnicu čitavog spjeva, kao i uvjerenje da je njena hermenutička demonstracija višestruko produktivna, rekli bismo, i nužna! – definišu dva ključna istraživačka motiva ovog teksta.
Topografijom čitavog spjeva dominiraju dvije konstante, one iste koje se, u ravni značenja, objavljuju i odjekuju kao dvije ultimne zapovijedi:
1. Junak mora težiti sopstvenoj granici, mora htjeti biti u svemu, ali
baš u svemu, najbolji;
2. Ovaj imperativ ekscelentnosti, (odličnosti, izvrsnosti) mora se potvrditi, mora biti djelom dokazan, bez obzira na cijenu, posebno kada je ta cijena sam život.
U osnovi, svi nivoi egzistencije lika su bitni. Od eksterijera lika predočenog dugim i detaljnim upoznavanjem sa oblikom čela, bojom i gustinom kose, kao i načinom njenog češljanja, do jagodica, obrva, očiju, odnosno cijelog izraza lica, njegove spoljašnosti, i od pojave, preko postupaka, do najskrivenijih misli, Bošnjak mora potvrditi da je najljepši i najbolji, mora ne samo doskočiti, nego i otskočiti, nadskočiti sve druge, pa i sebe samog, u svemu i uvijek posebno kad dogori vatra do nokata! Kantova formulacija kategoričkog imperativa, kojom se pojedinac mora rukovoditi nastojanjem da svoje postupke promoviše u princip opšte volje, u ovom
spjevu ima svoju punu afirmaciju. Svi centralni likovi, u svim situacijama, postupaju tako da uistinu mogu poslužiti kao obrazac opšte volje.
Ako bi se Kantova maksima viđena kroz implikacije u ovom ekskluzivnom zahtjevu izvrsnosti sistematski primjenila na Avdin spjev, stekao bi se utisak da njegovi centralni likovi – Bošnjaci (ne samo u odnosu na protivnika, nego i u njihovim uzajamnim prijateljskim relacijama, poštovanju njihovih roditelja, i to majki jednako kao i očeva, djevojaka i žena) o ničemu drugom i ne misle nego samo o tome: da budu najbolji i da to pokažu na djelu!
"Promovisati sebe u opšti obrazac ponašanja", ovjekovječiti se izvrsnošću, potvrditi svoju aristokratičnost (dakle, upravo u osnovnom značenju ove sintagme bivanja najboljim), zrači kao finalna odluka iz njihovog izgleda, svjetluca iz svakog detalja njihove odjeće, blista iz njihovog oružja, tutnji i hrže iz njihovih konja dorata i đogata, alata i bedevija, kulaša i putalja; taj neprikosnoveni zov čita im se iz pogleda, dokazuje se u svakom postupku, žigom kraljevskog pečata potvrđuje se riječima koje mogu izgovoriti samo oni zavjetovani vrlini, riječima kakve i dolikuju jedino najboljima!
Ali dok se lik koji bi Kantov obrazac uzeo za najviši princip sopstvenog djelovanja, zapravo razlaže na anonimnu, depersonalizovanu figuru, bez ikakvih individualnih svojstava, Bošnjaci, likovi spjeva Avde Međedovića, ostaju oštro ocrtani, sa svim svojim personalnim svojstvima. Ako kod Kanta usklađivanje sa zahtjevom kategoričkog imperativa nužno iziskuje gašenje sopstvene volje, i utoliko završava kao negacija pojedinačnosti, u ovom drugom slučaju, zahtjev izvrsnosti ujedno je i maksimalna afirmacija ličnog identiteta.
Pokazati sebe kao najboljega, znači upravo biti individua! Taj čin jeste čin, izdvajanja, razgraničnja, razlikovanja od svih drugih. Ovdje kao da je direktno prisutan jedan drugi imperativ, izveden iz sasvim suprotnih moralnih premisa, onaj koji je formulisao Niče: "Način nas treba razlikovati!" Svaki postupak izdvaja; apsolutno najbolji postupak apsolutno izdvaja! Lik ne samo što ne gubi na individualnosti, ne samo što se ne razlaže, ne samo što se, jezikom hemije rečeno, ne disolvira, nego upravo kroz izuzetnost sopstvene fizičke i mentalne konstitucije, karakterne i moralne svijesti, definiše svaku pa i najfiniju crtu svoje neponovljive unikatne fizionomije!
Kant i Niče, za koje se uvijek vjerovalo da nisu ni dobra, ni moguća kombinacija, u spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", ovim postupkom čine jedan nevjerovatan ali živ i autentičan amalgam!
Upadljivo je i to koliko je ovim postupkom anuliran, neutralizovan, recimo upravo ignorisan aspekt bilo kakve dileme u pogledu toliko diskutovanog i kontroverznog nacionalnog identiteta glavnih junaka spjeva. Tu nema ni pomena o Srbima, ni habera o Hrvatima! Niko se ni za trenutak ni jednom rječju, makar samo kroz snebivanje, ne dvoumi šta je. Jezgrovit, monolitan, sasvim iz jednog bloka izvajan, eksponira se kroz pjesmu Bošnjak, a njegov identitet, njegov jezik, njegova samobitnost, potvrđen je kao toliko samorazumljiv i tako daleko od svake nedoumice, da postaje sasvim
jasna autentičnost samosvijesti iz koje je čitav spjev ponikao i na kojoj se izdigao u dokument bezuslovnog legitimiteta!
Ono su Madžari, ovo Tatari, ono opet Vlasi, ili Turci. Razlika u odnosu na sve druge autonomno je zasnovana i utemeljena je na moralnom načelu izvrsnosti, i obavezi njegovog bezuslovnog poštovanja. Biti Bošnjak, isto je što i morati biti najbolji, uvijek i svugdje htjeti biti najbolji! Sama pripadnost ovom etičkom modelu, nalaže stalno opredjeljenje za najvišu instancu ekskluzivnosti u svemu što je dobro, vrijedno, ispravno. U namjeri da se zavjetuje vrlini, i u činu da se taj zavjet ispuni! In virtu et in actu. Bez izuzetka, jednako za stare i za mlade, za muško i za žensko! Onaj koji to slijedi, i koji u tome istraje potvrdivši kroz takav čin i sebe - Bošnjak je! Elitna etička grupa potvrđena djelom, a ne pripadnost tlu, jeziku i krvi, čini korpus onih koji jesu Bošnjaci! Obaveza je kolektivna, ali je realizacija sasvim i do kraja individualna! Rođenjem si dužan da budeš najbolji ali tek ličnim podvigom to postjaeš! Reći za nekoga: "On je Bošnjak!", u strukturi Avdinog "Mehe", isto je što i uprijeti prstom na nekog ko se beskompromisno obavezao na izuzetnost u vrlinama, i svojim postupcima dokazao da je dostojan takvog opredjeljenja! Kroz moćne metafore ovog spjeva, preko ispolinski pretjeranih paraboličnih vrlina i sposobnosti centralnih likova, suvereno odzvanja samo
svijest o sopstvenoj vrijednosti. Nigdje ni traga pomisli o nekom prokletstvu, još manje o usudu, ili o nekakvom pradjedovskom grijehu prevjeravanja ili "poturčivanja"! Naprotiv, obraz je jedina istinska i trajna vrijednost, kao što je jedini postupak njegove procjene, lični ponos! To nije priča iz koje se može izvesti ni uvjerljiva ni vjerovatna rekonstrukcija naroda u čijem je formiranju bilo kakvu ulogu odigrala fantazmagorična ideološka floskula o "istorijski zasnovanoj sudbinskoj pripadnosti narodu žigosanih". Ne utiskuje svoj žig u Bošnjaka niko, niti ga je iko ikada utisnuo!
Ne može se biti Bošnjak po nekom pravu, još manje po nekoj krivdi!
Samo po zasluzi rođenja, niko ne postaje Bošnjak, ili oštrije formulisano, Bošnjak se ne rađa. Bošnjak se postaje! Život je usmjeren cilju da se potvrdiš kao najbolji. Ako nisu svi koji su rođeni kao Bošnjaci, kasnije svojim djelima potvrdili da su od soja najboljih, svi koji su od soja najboljih, potvrdili su se kao Bošnjaci! Samo se tako , na djelu i na mejdanu, postaje Bošnjak!
Ovakav etički i dinamički elitizam, kakav demonstrira i posvuda zastupa Avdo Međedović u svom spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", ostaje bez premca i primjera u čitavoj epskoj produkciji. Bošnjak siječe svakoga ko dovede u pitanje njegov zahtjev za apsolutnim prioritetom vrline i časti nad podmuklošću i murtatstvom! Padaju glave i paše i vezira, samo zato što ne vide da je obaveza Bošnjaka stati uz istinu i vrlinu! Stoga se on s pravom razgnjevi kada bi neko da njega podvrgne pravilima
sitne birokratske duše, kad neko hoće da tu svoju sitnu dušu postavi iznad neprikosnovenog prava velike duše! A ovaj gnjev megalopsihije, ovdje opjevane Velike Duše Bošnjaka, ravan onome divljem ponosu Ajanta (Ajaksa), Ahila, El Sida, Rolanda, plane kada ga i samom sultanu ne puštaju pod oružjem, ili bez najave!
Njega, najboljega bi da ne puste!? Za sve neka važi, opet za njega ne važi, i baš zato ne važi što važi za svakoga! On se neće od sablje rastati, ni pred carom kleknut na koljeno. Jer samo je on istinski zaslužio svoj status.
Onog su izabrali, ili su ga okolnosti postavile, porijeklo ga ustoličilo. A ovoga, Bošnjaka niko, nego je on sam takav postao, voljom Allaha, njegovom odlukom i ličnim podvigom! Zato za njega nije ništa čudno da sultana spasi od nevolje. Da se odazove, a da ne zazivlje! Da dadne, a da ne zaišče!
Njegova plemenitost je najvišeg ranga i uvijek obavezuje na najbolje, u svakom trenutku i u svim postupcima samo na najbolje. Jer, samo ono najbolje je dovoljno dobro za Bošnjaka!.
Kad bi ga neko nadmašio, onda bi taj drugi postao Bošnjak. A ne može! Jer Bošnjak i jeste ona ultimna instanca. Ona koju ne može niko nadmašiti, nego samo dostići. A kad je neko dostigne, samim tim činom prestane biti onaj koji je do tada bio i postane Bošnjak.
Bošnjak nije institucija, Bošnjak je instanca! Stanje, a ne svojstvo. Zgusnuto jezgro vrhunskih vrlina, uvijek na ispitu i uvijek gotovo da se potvrdi kao takvo. Noblesse oblige – biti dobar, obavezuje, biti najbolji, uvijek i apsolutno obavezuje! On u svemu mora biti nenadmašan; Budalina Tale, u svom svjesnom podrugivanju raskoši i sjaju, svojom odrpanošcću uspijeva nadmašiti za koplje i najgoreg odrpanca. Ne gubeći ništa od svoje vrhunske sposobnosti da bude najbolji, jer je Bošnjak. Samo da bi pokazao da bošnjaštvo nije u kićenju, niti u bogatstvu, iako se on i time može podičiti.
Nego upravo u ličnom podvigu onoga koji je izabrao da bude najbolji, da se pokaže najbolji, i tako, da sebe potvrdi kao Bošnjaka! Evo nekoliko tipičnih tekstualnih ilustracija iz ove izuzetne povelje, iz ovog uzvišenog pledoajea kojim Bošnjaci, kroz sopstveni primjer, promovišu pravo da se bude najbolji, u najvišu dužnost svakog čovjeka:
Mladi Mehmed Smailagić ima na raspolaganju sve što bi mogao poželiti čovjek kojem je najviše stalo do dobra i ugodna života. On je lijep, bogat, uvažavan, sin najvažnijeg čovjeka čitave oblasti. Ima i novaca tolikoda ih ne može ni pojesti ni popiti, pa čak ih ni njegov dorat ne bi mogao pozobati kada bi ih jeo mjesto zobi! Tu su i djevojke i mejhane, dobrih odijela ima toliko da ih ne bi stigao sva obući i kada bi se čitavu godinu, svake nedjelje, na svaka dva dana preoblačio. Ima on i dobra konja i dobra oružja! I oca i majku s kojima se ponosi i kojima se raduje.
Ali, Mehi nije do dobra života! Mehi je do podviga! Do samopotvrđivanja! Njegov veličanstven monolog traje nevjerovatnih 300 stotine stihova, od broja 365 do broja 650. Bez presedana u svjetskoj literaturi, barem koliko je meni poznato, grme ovi stihovi snagom želje da se oproba u svemu što čovjeku dolikuje! Mit o mladom Heraklu na raskršću, kome su božanskim proviđenjem bile ponuđene dvije alternative, s jedne strane života punog zadovoljststva, bogatstva, udobnosti i sreće, a s druge, život stradanja, rana, straha, odricanja, ali i podviga i djela dostojnih pohvale, pri čemu se Heraklo odrekao prvoga, da bi prihvatio drugi život, ovdje je dobio svoju poetski amplificiranu, dramatično potenciranu epitomizaciju! Ali dok je Heraklu i
onaj prvi život zadovljstva i nepomućene sreće bio samo obećan, Meho ne mora vjerovati obećanju u bogat i udoban život, jer on ga već ima u rukama! Odreći ga se u ime podviga, za njega znači vrlo konkretno i sasvim realno se suočiti sa potencijalnim gubitkom svega toga, pa i svoje glave sa ramena!
"Biti najbolji i takvoga sebe pokazati!" - antropološki kategorički imperativ Bošnjaka spjeva Ženidba Smailagić Mehe u pjevanju Avde Međedovića
Rezime
Tekst formuliše tezu da je spjev "Ženidba Smailagić Mehe" umjetnička cjelina suštinski ujedinjena jasnom antropološkom kvalifikacijom centralnih likova Bošnjaka, i konkretizacijom njihovih etičkih temelja. Za razliku od praktično svih drugih epskih ostvarenja na ovim prostorima, u kojima su ovakvi elementi ili marginalni, ili epizodni, ili neujednačeno prisutni pa čak i kompromitovani u jednoj istoj pjesmi, ovdje je antropološkoaksiološki kontekst dominantna centralna tema čitavog spjeva, a njegova tekstualna podrška konstantno prisutan fokus raznovrsne ali uvijek rigorozne empirijske argumentacije.
Međe vrijednosnog individualnog i socijalnog univerzuma ovog spjeva, udarene su u najviše sfere etičkog elitnog ekskluzivizma. Njegovi centralni likovi Bošnjaci-junaci, sidra svojih moralnih sistema bacaju ne u na dno realne procjene, još manje u mulj tamnih dubina zla, već u nebeske visine maksimalnih vrlina: junaštva, bezuslovne obaveze zadate riječi, poštovanja starijeg, slabijeg i nejakog, apsolutnog uvažavanja roditelja, posebno majke, i plemenitog viteškog odnosa prema djevojci, odnosno, ženi.
"Mrijeti ima, vratiti se nema!"
Ovakva vrijednosna podloga za junake spjeva Bošnjake, uvijek je eksplicitna, a njihova afirmativna demonstracija neprikosnovena obaveza, koja se mora dokazati djelom. Maksima njihove volje formulisana je snagom kategoričkog imperativa i jezgrovito se može sažeti u lapidarno apodiktičkoj zapovijesti: "Samo ono najbolje, dovoljno je dobro za mene!"
Većini, inače mnogobrojnih naučnih i stručnih israživanja, posvećenih monumentalnom spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", zabilježene u pjevanju narodnog barda Avde Međedovića, uz sve njihove dragocjene uvide,promakla je njegova centralna intencija: da portretira antropološki credo i definiše moralni kodeks glavnih likova, odnosno, socijalnog i kulturnog kruga u kom su ponikli i kojem oni pripadaju.
Ovo ukazivanje podjednako važi i za specifične naučne pristupe, kao i za one rjeđe zastupljene multidisciplinarne egzegetske poduhvate. Sigurnost da takva podloga uistinu čini okosnicu čitavog spjeva, kao i uvjerenje da je njena hermenutička demonstracija višestruko produktivna, rekli bismo, i nužna! – definišu dva ključna istraživačka motiva ovog teksta.
Topografijom čitavog spjeva dominiraju dvije konstante, one iste koje se, u ravni značenja, objavljuju i odjekuju kao dvije ultimne zapovijedi:
1. Junak mora težiti sopstvenoj granici, mora htjeti biti u svemu, ali
baš u svemu, najbolji;
2. Ovaj imperativ ekscelentnosti, (odličnosti, izvrsnosti) mora se potvrditi, mora biti djelom dokazan, bez obzira na cijenu, posebno kada je ta cijena sam život.
U osnovi, svi nivoi egzistencije lika su bitni. Od eksterijera lika predočenog dugim i detaljnim upoznavanjem sa oblikom čela, bojom i gustinom kose, kao i načinom njenog češljanja, do jagodica, obrva, očiju, odnosno cijelog izraza lica, njegove spoljašnosti, i od pojave, preko postupaka, do najskrivenijih misli, Bošnjak mora potvrditi da je najljepši i najbolji, mora ne samo doskočiti, nego i otskočiti, nadskočiti sve druge, pa i sebe samog, u svemu i uvijek posebno kad dogori vatra do nokata! Kantova formulacija kategoričkog imperativa, kojom se pojedinac mora rukovoditi nastojanjem da svoje postupke promoviše u princip opšte volje, u ovom
spjevu ima svoju punu afirmaciju. Svi centralni likovi, u svim situacijama, postupaju tako da uistinu mogu poslužiti kao obrazac opšte volje.
Ako bi se Kantova maksima viđena kroz implikacije u ovom ekskluzivnom zahtjevu izvrsnosti sistematski primjenila na Avdin spjev, stekao bi se utisak da njegovi centralni likovi – Bošnjaci (ne samo u odnosu na protivnika, nego i u njihovim uzajamnim prijateljskim relacijama, poštovanju njihovih roditelja, i to majki jednako kao i očeva, djevojaka i žena) o ničemu drugom i ne misle nego samo o tome: da budu najbolji i da to pokažu na djelu!
"Promovisati sebe u opšti obrazac ponašanja", ovjekovječiti se izvrsnošću, potvrditi svoju aristokratičnost (dakle, upravo u osnovnom značenju ove sintagme bivanja najboljim), zrači kao finalna odluka iz njihovog izgleda, svjetluca iz svakog detalja njihove odjeće, blista iz njihovog oružja, tutnji i hrže iz njihovih konja dorata i đogata, alata i bedevija, kulaša i putalja; taj neprikosnoveni zov čita im se iz pogleda, dokazuje se u svakom postupku, žigom kraljevskog pečata potvrđuje se riječima koje mogu izgovoriti samo oni zavjetovani vrlini, riječima kakve i dolikuju jedino najboljima!
Ali dok se lik koji bi Kantov obrazac uzeo za najviši princip sopstvenog djelovanja, zapravo razlaže na anonimnu, depersonalizovanu figuru, bez ikakvih individualnih svojstava, Bošnjaci, likovi spjeva Avde Međedovića, ostaju oštro ocrtani, sa svim svojim personalnim svojstvima. Ako kod Kanta usklađivanje sa zahtjevom kategoričkog imperativa nužno iziskuje gašenje sopstvene volje, i utoliko završava kao negacija pojedinačnosti, u ovom drugom slučaju, zahtjev izvrsnosti ujedno je i maksimalna afirmacija ličnog identiteta.
Pokazati sebe kao najboljega, znači upravo biti individua! Taj čin jeste čin, izdvajanja, razgraničnja, razlikovanja od svih drugih. Ovdje kao da je direktno prisutan jedan drugi imperativ, izveden iz sasvim suprotnih moralnih premisa, onaj koji je formulisao Niče: "Način nas treba razlikovati!" Svaki postupak izdvaja; apsolutno najbolji postupak apsolutno izdvaja! Lik ne samo što ne gubi na individualnosti, ne samo što se ne razlaže, ne samo što se, jezikom hemije rečeno, ne disolvira, nego upravo kroz izuzetnost sopstvene fizičke i mentalne konstitucije, karakterne i moralne svijesti, definiše svaku pa i najfiniju crtu svoje neponovljive unikatne fizionomije!
Kant i Niče, za koje se uvijek vjerovalo da nisu ni dobra, ni moguća kombinacija, u spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", ovim postupkom čine jedan nevjerovatan ali živ i autentičan amalgam!
Upadljivo je i to koliko je ovim postupkom anuliran, neutralizovan, recimo upravo ignorisan aspekt bilo kakve dileme u pogledu toliko diskutovanog i kontroverznog nacionalnog identiteta glavnih junaka spjeva. Tu nema ni pomena o Srbima, ni habera o Hrvatima! Niko se ni za trenutak ni jednom rječju, makar samo kroz snebivanje, ne dvoumi šta je. Jezgrovit, monolitan, sasvim iz jednog bloka izvajan, eksponira se kroz pjesmu Bošnjak, a njegov identitet, njegov jezik, njegova samobitnost, potvrđen je kao toliko samorazumljiv i tako daleko od svake nedoumice, da postaje sasvim
jasna autentičnost samosvijesti iz koje je čitav spjev ponikao i na kojoj se izdigao u dokument bezuslovnog legitimiteta!
Ono su Madžari, ovo Tatari, ono opet Vlasi, ili Turci. Razlika u odnosu na sve druge autonomno je zasnovana i utemeljena je na moralnom načelu izvrsnosti, i obavezi njegovog bezuslovnog poštovanja. Biti Bošnjak, isto je što i morati biti najbolji, uvijek i svugdje htjeti biti najbolji! Sama pripadnost ovom etičkom modelu, nalaže stalno opredjeljenje za najvišu instancu ekskluzivnosti u svemu što je dobro, vrijedno, ispravno. U namjeri da se zavjetuje vrlini, i u činu da se taj zavjet ispuni! In virtu et in actu. Bez izuzetka, jednako za stare i za mlade, za muško i za žensko! Onaj koji to slijedi, i koji u tome istraje potvrdivši kroz takav čin i sebe - Bošnjak je! Elitna etička grupa potvrđena djelom, a ne pripadnost tlu, jeziku i krvi, čini korpus onih koji jesu Bošnjaci! Obaveza je kolektivna, ali je realizacija sasvim i do kraja individualna! Rođenjem si dužan da budeš najbolji ali tek ličnim podvigom to postjaeš! Reći za nekoga: "On je Bošnjak!", u strukturi Avdinog "Mehe", isto je što i uprijeti prstom na nekog ko se beskompromisno obavezao na izuzetnost u vrlinama, i svojim postupcima dokazao da je dostojan takvog opredjeljenja! Kroz moćne metafore ovog spjeva, preko ispolinski pretjeranih paraboličnih vrlina i sposobnosti centralnih likova, suvereno odzvanja samo
svijest o sopstvenoj vrijednosti. Nigdje ni traga pomisli o nekom prokletstvu, još manje o usudu, ili o nekakvom pradjedovskom grijehu prevjeravanja ili "poturčivanja"! Naprotiv, obraz je jedina istinska i trajna vrijednost, kao što je jedini postupak njegove procjene, lični ponos! To nije priča iz koje se može izvesti ni uvjerljiva ni vjerovatna rekonstrukcija naroda u čijem je formiranju bilo kakvu ulogu odigrala fantazmagorična ideološka floskula o "istorijski zasnovanoj sudbinskoj pripadnosti narodu žigosanih". Ne utiskuje svoj žig u Bošnjaka niko, niti ga je iko ikada utisnuo!
Ne može se biti Bošnjak po nekom pravu, još manje po nekoj krivdi!
Samo po zasluzi rođenja, niko ne postaje Bošnjak, ili oštrije formulisano, Bošnjak se ne rađa. Bošnjak se postaje! Život je usmjeren cilju da se potvrdiš kao najbolji. Ako nisu svi koji su rođeni kao Bošnjaci, kasnije svojim djelima potvrdili da su od soja najboljih, svi koji su od soja najboljih, potvrdili su se kao Bošnjaci! Samo se tako , na djelu i na mejdanu, postaje Bošnjak!
Ovakav etički i dinamički elitizam, kakav demonstrira i posvuda zastupa Avdo Međedović u svom spjevu "Ženidba Smailagić Mehe", ostaje bez premca i primjera u čitavoj epskoj produkciji. Bošnjak siječe svakoga ko dovede u pitanje njegov zahtjev za apsolutnim prioritetom vrline i časti nad podmuklošću i murtatstvom! Padaju glave i paše i vezira, samo zato što ne vide da je obaveza Bošnjaka stati uz istinu i vrlinu! Stoga se on s pravom razgnjevi kada bi neko da njega podvrgne pravilima
sitne birokratske duše, kad neko hoće da tu svoju sitnu dušu postavi iznad neprikosnovenog prava velike duše! A ovaj gnjev megalopsihije, ovdje opjevane Velike Duše Bošnjaka, ravan onome divljem ponosu Ajanta (Ajaksa), Ahila, El Sida, Rolanda, plane kada ga i samom sultanu ne puštaju pod oružjem, ili bez najave!
Njega, najboljega bi da ne puste!? Za sve neka važi, opet za njega ne važi, i baš zato ne važi što važi za svakoga! On se neće od sablje rastati, ni pred carom kleknut na koljeno. Jer samo je on istinski zaslužio svoj status.
Onog su izabrali, ili su ga okolnosti postavile, porijeklo ga ustoličilo. A ovoga, Bošnjaka niko, nego je on sam takav postao, voljom Allaha, njegovom odlukom i ličnim podvigom! Zato za njega nije ništa čudno da sultana spasi od nevolje. Da se odazove, a da ne zazivlje! Da dadne, a da ne zaišče!
Njegova plemenitost je najvišeg ranga i uvijek obavezuje na najbolje, u svakom trenutku i u svim postupcima samo na najbolje. Jer, samo ono najbolje je dovoljno dobro za Bošnjaka!.
Kad bi ga neko nadmašio, onda bi taj drugi postao Bošnjak. A ne može! Jer Bošnjak i jeste ona ultimna instanca. Ona koju ne može niko nadmašiti, nego samo dostići. A kad je neko dostigne, samim tim činom prestane biti onaj koji je do tada bio i postane Bošnjak.
Bošnjak nije institucija, Bošnjak je instanca! Stanje, a ne svojstvo. Zgusnuto jezgro vrhunskih vrlina, uvijek na ispitu i uvijek gotovo da se potvrdi kao takvo. Noblesse oblige – biti dobar, obavezuje, biti najbolji, uvijek i apsolutno obavezuje! On u svemu mora biti nenadmašan; Budalina Tale, u svom svjesnom podrugivanju raskoši i sjaju, svojom odrpanošcću uspijeva nadmašiti za koplje i najgoreg odrpanca. Ne gubeći ništa od svoje vrhunske sposobnosti da bude najbolji, jer je Bošnjak. Samo da bi pokazao da bošnjaštvo nije u kićenju, niti u bogatstvu, iako se on i time može podičiti.
Nego upravo u ličnom podvigu onoga koji je izabrao da bude najbolji, da se pokaže najbolji, i tako, da sebe potvrdi kao Bošnjaka! Evo nekoliko tipičnih tekstualnih ilustracija iz ove izuzetne povelje, iz ovog uzvišenog pledoajea kojim Bošnjaci, kroz sopstveni primjer, promovišu pravo da se bude najbolji, u najvišu dužnost svakog čovjeka:
Mladi Mehmed Smailagić ima na raspolaganju sve što bi mogao poželiti čovjek kojem je najviše stalo do dobra i ugodna života. On je lijep, bogat, uvažavan, sin najvažnijeg čovjeka čitave oblasti. Ima i novaca tolikoda ih ne može ni pojesti ni popiti, pa čak ih ni njegov dorat ne bi mogao pozobati kada bi ih jeo mjesto zobi! Tu su i djevojke i mejhane, dobrih odijela ima toliko da ih ne bi stigao sva obući i kada bi se čitavu godinu, svake nedjelje, na svaka dva dana preoblačio. Ima on i dobra konja i dobra oružja! I oca i majku s kojima se ponosi i kojima se raduje.
Ali, Mehi nije do dobra života! Mehi je do podviga! Do samopotvrđivanja! Njegov veličanstven monolog traje nevjerovatnih 300 stotine stihova, od broja 365 do broja 650. Bez presedana u svjetskoj literaturi, barem koliko je meni poznato, grme ovi stihovi snagom želje da se oproba u svemu što čovjeku dolikuje! Mit o mladom Heraklu na raskršću, kome su božanskim proviđenjem bile ponuđene dvije alternative, s jedne strane života punog zadovoljststva, bogatstva, udobnosti i sreće, a s druge, život stradanja, rana, straha, odricanja, ali i podviga i djela dostojnih pohvale, pri čemu se Heraklo odrekao prvoga, da bi prihvatio drugi život, ovdje je dobio svoju poetski amplificiranu, dramatično potenciranu epitomizaciju! Ali dok je Heraklu i
onaj prvi život zadovljstva i nepomućene sreće bio samo obećan, Meho ne mora vjerovati obećanju u bogat i udoban život, jer on ga već ima u rukama! Odreći ga se u ime podviga, za njega znači vrlo konkretno i sasvim realno se suočiti sa potencijalnim gubitkom svega toga, pa i svoje glave sa ramena!
Razgovor Avda Medjedovica sa Milmanom Parryem i Albertom B. Lordom
Na pocetku vol. IV (str. 1-54), dat je veoma opsiran intervju sa Avdom Medjedovicem, u kojem on objasnjava kako je naucio tako veliki broj stihova. Avdo je u samo 11 pjesama ispjevao 126684 stiha, a kada se uzme u obzir koliko pjesama Avdo zna, onda se da pretpostaviti da je taj broj doista ogroman.
U razgovoru ucestvuje kao posrednik Nikola Vujnovic, klesar iz okolice Stoca kojeg je Milman Parry upoznao u Dubrovniku 1932.
NIKOLA: E, deder ti, stari, kazi meni sad kako ti je ime?
AVDO: Avdo Medjedovic.
NIKOLA: Koliko si star?
AVDO: Ses'et godina, malo vise. Ne znam koliko.
NIKOLA: Znas li pisati?
AVDO: Ne znam.
NIKOLA: Znas li citati?
AVDO: Ne znam.
NIKOLA: Zasto nijesi ucio ti?
AVDO: Tako, glupos' bijo, i ne posl'o me otac, tako, ni u mejtef, ni u ckolu, ni nigdje.
NIKOLA: Dobro, nije te poslo otac, ma mogo si da naucis od, makar od petn'es', dvadeset godina, trideset, kad ti je bilo.
AVDO: Nije imalo sad, onda, kad sam ja mogo uciti, bez samo ova turska knjiga, a to je bilo tesko naucit' tako, od, od toliko godina poslje.
O tome kako je Avdo dosao do pjesme Zenidba Hadzi Smailagic Meha, dijalog je tekao na slijedeci nacin:
NIKOLA: Kad si slus'o onu, kad ti je cit'o onu hadzi-Smajilagica? AVDO: Ima tri godine.
NIKOLA: Tri godine?
AVDO: Jes'.
NIKOLA: Koliko puta?
AVDO: Pe'-ses', sedam puta. Drzao sam ducan, pa ducan kraj ducana, tu u kasapnici, a ona bese kod njega. (Kod Hifza Dzafica-opas. S.V.). A ja pridji ovako, kad prodji meso: "Hivzo, molim te tu mi pesmu cita'!" Pa udri, pa tera, pa tera, pa tera, a ja studira'. V'oma mi je mila bila, i dobra je pesma, izgleda.
P.S.Ovo su najvazniji dijelovi iz razgovora Avda Medjedovica, objavljenog u Vol. IV. Za radoznale, preporuka je Vol. IV, str. 1-54, gdje se mogu naci i najvaznije cinjenice o zivotu Avda Medjedovica. Avdo je umro u dubokoj starosti 1953. godine u Bijelom Polju. (nema, na zalost preciznih podataka kada se rodio. Vjerovatno je to oko 1870., jer Avdo 1935 godine govori da mu je "Ses'et godina i vise"). Inace informacije radi, treba reci da je ovaj ep diktiran, tj, pjevan punih pet dana i pet noci! ("Ja sam pisao pet dana punih, i nesto vise. (5-12. jula 1935)"-Nikola Vujnovic, nota na str. 389. Inace sami autori naglasavaju da se sva ljepota ove umjetnosti moze sagledati u potpunosti, tek ako se poznaje originalan jezik, te naglasavaju cinjenicu da je svaki prijevod sama blijeda imitacija ORIGINALA.
U razgovoru ucestvuje kao posrednik Nikola Vujnovic, klesar iz okolice Stoca kojeg je Milman Parry upoznao u Dubrovniku 1932.
NIKOLA: E, deder ti, stari, kazi meni sad kako ti je ime?
AVDO: Avdo Medjedovic.
NIKOLA: Koliko si star?
AVDO: Ses'et godina, malo vise. Ne znam koliko.
NIKOLA: Znas li pisati?
AVDO: Ne znam.
NIKOLA: Znas li citati?
AVDO: Ne znam.
NIKOLA: Zasto nijesi ucio ti?
AVDO: Tako, glupos' bijo, i ne posl'o me otac, tako, ni u mejtef, ni u ckolu, ni nigdje.
NIKOLA: Dobro, nije te poslo otac, ma mogo si da naucis od, makar od petn'es', dvadeset godina, trideset, kad ti je bilo.
AVDO: Nije imalo sad, onda, kad sam ja mogo uciti, bez samo ova turska knjiga, a to je bilo tesko naucit' tako, od, od toliko godina poslje.
O tome kako je Avdo dosao do pjesme Zenidba Hadzi Smailagic Meha, dijalog je tekao na slijedeci nacin:
NIKOLA: Kad si slus'o onu, kad ti je cit'o onu hadzi-Smajilagica? AVDO: Ima tri godine.
NIKOLA: Tri godine?
AVDO: Jes'.
NIKOLA: Koliko puta?
AVDO: Pe'-ses', sedam puta. Drzao sam ducan, pa ducan kraj ducana, tu u kasapnici, a ona bese kod njega. (Kod Hifza Dzafica-opas. S.V.). A ja pridji ovako, kad prodji meso: "Hivzo, molim te tu mi pesmu cita'!" Pa udri, pa tera, pa tera, pa tera, a ja studira'. V'oma mi je mila bila, i dobra je pesma, izgleda.
P.S.Ovo su najvazniji dijelovi iz razgovora Avda Medjedovica, objavljenog u Vol. IV. Za radoznale, preporuka je Vol. IV, str. 1-54, gdje se mogu naci i najvaznije cinjenice o zivotu Avda Medjedovica. Avdo je umro u dubokoj starosti 1953. godine u Bijelom Polju. (nema, na zalost preciznih podataka kada se rodio. Vjerovatno je to oko 1870., jer Avdo 1935 godine govori da mu je "Ses'et godina i vise"). Inace informacije radi, treba reci da je ovaj ep diktiran, tj, pjevan punih pet dana i pet noci! ("Ja sam pisao pet dana punih, i nesto vise. (5-12. jula 1935)"-Nikola Vujnovic, nota na str. 389. Inace sami autori naglasavaju da se sva ljepota ove umjetnosti moze sagledati u potpunosti, tek ako se poznaje originalan jezik, te naglasavaju cinjenicu da je svaki prijevod sama blijeda imitacija ORIGINALA.
AVDO MEDJEDOVIC - BOSNJACKI HOMER
SINGER OF TALES
Bosnjacka usmena epika je bogastvo vrlo visoke umjetnicke vrijednosti. U Danskoj Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu cuva se vise tomova usmenog blaga Bosnjaka, pod nazivom "Serbo-Croatian Heroic Songs", koje je objavio ugledni Harvard University, odnosno njegov Center for the Study of Oral Literature. Milman Parry i Albert Bates Lord su bili vrsni poznavaoci juznoslavenskog (a posebno bosnjackog) usmenog stvaralastva. Oni su prije punih 65 godina dolazili na prostore bivse Jugoslavije, vodjeni zeljom da upoznaju i perom i magnetofonom zabiljeze, neiscrpno narodno blago sto ga je bosnjacki covjek stoljecima stvarao i brizno cuvao. Jedan od takvih ljudi bio je i AVDO MEDJEDOVIC iz Bijeloga Polja, koji je pomenutoj dvojici naucnika, u periodu 1933-1935, kao i 1951, pjevao brojne junacke pjesme, medju kojima i napoznatiju i najbolju ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA, koja ima ukupno 12310 stihova, te se ti stihovi, poslije Homerovih, ubrajaju kako za najduza, tako i za NAJBOLJA ostvarenja te vrste: "It is the longest single dictated oral traditional epic text ever collected and published in its entirety from any tradition in the modern world". (Vol. VI, Prolegomena, p. 1; Foreword, p. XII).
U Danskoj Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu, nalaze se vise tomova usmenog blaga Bosnjaka, pod nazivom "Serbo-Croatian Heroic Songs", koje je objavio ugledni Harvard University, odnosno njegov Center for the Study of Oral Literature.Vrsni poznavaoci juznoslavenskog (a posebno bosnjackog) usmenog stvaralastva Milman Parry i Albert Bates Lord, koji su prije punih 65 godina dolazili na prostore bivse Jugoslavije, vodjeni zeljom da upoznaju i perom i magnetofonom zabiljeze, neiscrpno narodno blago sto ga je bosnjacki covjek stoljecima stvarao i brizno cuvao. Jedan od takvih ljudi bio je i Avdo Medjedovic iz Bijeloga Polja, koji je pomenutoj dvojici naucnika, u periodu 1933-1935, kao i 1951, pjevao brojne junacke pjesme, medju kojima i napoznatiju i najbolju ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA, koja ima ukupno 12310 stihova, te se ti stihovi, poslije Homerovih, ubrajaju kako za NAJDUZA, tako i za NAJBOLJA ostvarenja te vrste: "It is the longest single dictated oral traditional epic text ever collected and published in its entirety from any tradition in the modern world". (Vol. VI, Prolegomena, p. 1; Foreword, p. XII). Jedna od najvecih vrijednosti ovog njihovog ostvarenja lezi u tome da su oni autenticno biljezili govore, kao i stihove, svih ljudi sa kojima su dolazili u kontakt. Time su u potpunosti ocuvali autenticnost jezika, a ujedno dali ogroman doprinos za poznavanje jezika te sredine.
Jedna od najvecih vrijednosti ovog njihovog ostvarenja lezi u tome da su oni autenticno biljezili govore, kao i stihove, svih ljudi sa kojima su dolazili u kontakt. Time su u potpunosti ocuvali autenticnost jezika, a ujedno dali ogroman doprinos za poznavanje jezika te sredine.
Na pocetku vol. IV (str. 1-54), dat je veoma opsiran intervju sa Avdom Medjedovicem, u kojem on objasnjava kako je naucio tako veliki broj stihova. Avdo je u samo 11 pjesama ispjevao 126684 stiha, a kada se uzme u obzir koliko pjesama Avdo zna, onda se da pretpostaviti da je taj broj doista ogroman. Evo sada citave liste pjesama koje Avdo zna. Stihovi su vjerno preneseni iz originalnog izdanja, objavljenog 1974. Brojke u zagradama oznacavaju broj stihova date pjesme.
Bosnjacka usmena epika je bogastvo vrlo visoke umjetnicke vrijednosti. U Danskoj Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu cuva se vise tomova usmenog blaga Bosnjaka, pod nazivom "Serbo-Croatian Heroic Songs", koje je objavio ugledni Harvard University, odnosno njegov Center for the Study of Oral Literature. Milman Parry i Albert Bates Lord su bili vrsni poznavaoci juznoslavenskog (a posebno bosnjackog) usmenog stvaralastva. Oni su prije punih 65 godina dolazili na prostore bivse Jugoslavije, vodjeni zeljom da upoznaju i perom i magnetofonom zabiljeze, neiscrpno narodno blago sto ga je bosnjacki covjek stoljecima stvarao i brizno cuvao. Jedan od takvih ljudi bio je i AVDO MEDJEDOVIC iz Bijeloga Polja, koji je pomenutoj dvojici naucnika, u periodu 1933-1935, kao i 1951, pjevao brojne junacke pjesme, medju kojima i napoznatiju i najbolju ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA, koja ima ukupno 12310 stihova, te se ti stihovi, poslije Homerovih, ubrajaju kako za najduza, tako i za NAJBOLJA ostvarenja te vrste: "It is the longest single dictated oral traditional epic text ever collected and published in its entirety from any tradition in the modern world". (Vol. VI, Prolegomena, p. 1; Foreword, p. XII).
U Danskoj Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu, nalaze se vise tomova usmenog blaga Bosnjaka, pod nazivom "Serbo-Croatian Heroic Songs", koje je objavio ugledni Harvard University, odnosno njegov Center for the Study of Oral Literature.Vrsni poznavaoci juznoslavenskog (a posebno bosnjackog) usmenog stvaralastva Milman Parry i Albert Bates Lord, koji su prije punih 65 godina dolazili na prostore bivse Jugoslavije, vodjeni zeljom da upoznaju i perom i magnetofonom zabiljeze, neiscrpno narodno blago sto ga je bosnjacki covjek stoljecima stvarao i brizno cuvao. Jedan od takvih ljudi bio je i Avdo Medjedovic iz Bijeloga Polja, koji je pomenutoj dvojici naucnika, u periodu 1933-1935, kao i 1951, pjevao brojne junacke pjesme, medju kojima i napoznatiju i najbolju ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA, koja ima ukupno 12310 stihova, te se ti stihovi, poslije Homerovih, ubrajaju kako za NAJDUZA, tako i za NAJBOLJA ostvarenja te vrste: "It is the longest single dictated oral traditional epic text ever collected and published in its entirety from any tradition in the modern world". (Vol. VI, Prolegomena, p. 1; Foreword, p. XII). Jedna od najvecih vrijednosti ovog njihovog ostvarenja lezi u tome da su oni autenticno biljezili govore, kao i stihove, svih ljudi sa kojima su dolazili u kontakt. Time su u potpunosti ocuvali autenticnost jezika, a ujedno dali ogroman doprinos za poznavanje jezika te sredine.
Jedna od najvecih vrijednosti ovog njihovog ostvarenja lezi u tome da su oni autenticno biljezili govore, kao i stihove, svih ljudi sa kojima su dolazili u kontakt. Time su u potpunosti ocuvali autenticnost jezika, a ujedno dali ogroman doprinos za poznavanje jezika te sredine.
Na pocetku vol. IV (str. 1-54), dat je veoma opsiran intervju sa Avdom Medjedovicem, u kojem on objasnjava kako je naucio tako veliki broj stihova. Avdo je u samo 11 pjesama ispjevao 126684 stiha, a kada se uzme u obzir koliko pjesama Avdo zna, onda se da pretpostaviti da je taj broj doista ogroman. Evo sada citave liste pjesama koje Avdo zna. Stihovi su vjerno preneseni iz originalnog izdanja, objavljenog 1974. Brojke u zagradama oznacavaju broj stihova date pjesme.
Gornji Bihor
Geografske karakteristike Gornjeg Bihora
Geografski Položaj
Gornji Bihor se nalazi na jugo zapadu Sandžaka (t.j. sjeveroistoku crne gore) između opština Bijelo Polje, Rožaje i Tutin.On se nalazi u slivu rijeke Popče i granica prema susjednim krajevima su veoma jasno izražene. Ovaj kraj je smješten između Pešterske visoravni na sjeveru, Vlahova na istoku, Turjaka na jugozapadu, poličke visoravni na jugu, Lima i Lozne na jugozapadu, Goduše na zapadu i Korita na sjeverozapadu. Gornji Bihor zahvata površinu od 173 km kvadratna. Čitav ovaj kraj nalazi se ispod 600 m nadmorske visine. Njegova teritorija je ispresjecana brojnim rijekama i potocima, među kojima su: Popča, Radmančica, Dobrodolska rijeka, Tucanjska rijeka, Trpeška rijeka i Vrbička rijeka. Sve se one preko Popče ulijevaju u Lim. U dolini ovih rijeka razvijala su se naselja sa poljoprivredom, a one su omogućavale i izgradnju saobraćajnica.
U zavisnosti od istorijskih događaja mijenjao se i značaj geografskog položaja ovog Sandžačkog kraja. Još u Rimsko doba preko ovog kraja su vodile saobraćajnice koje su povezivale područja današnjeg Skadra sa Novim Pazarom. U srednjem vijeku preko ovog prostora su prolazili karavanski putevi koji su povezivali Dubrovnik sa gradovima Srbije. Na raskrsnicama tih puteva razvijala se važna karavanska stanica i trgovačka kolonija koja se razvila u naselje "Bihor" koje se nalazilo u dolini rijeke Popče. Padom pod Turku vlast 1455 godine, naselje "Bihor" se razvija u značajnu vojnu tvrđavu.
Uslovi za izgradnju saobraćajnica su u ovom kraju uvijek bili teški kako zbog reljefa i udaljenosti od privredno razvijenih centara, tako i zbog zaobilaženja ovog kraja od privrednih ulaganja i razvoja. Dolina rijeke Popča je pogodna za povezivanje ovog kraja sa dolinom Lima, a dolina Kruščice je pogodna na sjeveru za povezivanje sa Pešterskom visoravni i preko nje sa gradovima Novopazarskog Sandžaka i šire, Srbije.
Bez obzira na tranzitnu ulogu, ovaj kraj je bio u saobraćajnom pogledu izolovan sve do 20 vijeka. Ideja o izgradnji saobraćajnice niz Lješnicu, kojom bi se ovaj kraj povezao sa Beranama i Bijelim Poljem, javila se još 1912 godine kada je građena saobraćajnica Bijelo Polje-Berane, ali do realizacije te ideje nije došlo sve do unazad par godina kada je napokon samodoprinosom i materijalnim davanjima našeg Bošnjačkog naroda tog kraja iz inostranstva probijen taj put i tako se izvršila poveza se Beranama i Bijelim Poljem. I ako ne kvalitetan ipak je prohodan makadam put. Izgradnjom puta Berane-Rožaje 1948 godine ovaj kraj je povezan sa Rožajama preko Turijaka i sa Beranama preko Police. Izgradnjom Jadranske magistrale 1971 godine ovaj kraj je zaobiđen iz čisto političkih razloga kako bi se njegov razvoj onemogućio u čemu se je i uspjelo. U daljoj izgradnji putne mreže u ovom kraju potrebno je izgraditi put, Petnica-Tucanje-Hazane-Lozna, Savin Bor-Đerekare-Sjenica, Bor-Dobrodole-Goduša, Savin Bor-Vlahovi-Rožaje, Bor-Lađevac-Korita. Na taj način, pored dobijanja uloge značajne raskrsnice, ovaj kraj će dobuiti značaj i u turizmu, a sve u cilju društveno-ekonomskog i kulturnog razvitka ovog siromašnog djela Sandžaka.
Fizičko-geografske karakteristike
Gornj Bigor ima raznovrsnu geološku strukturu terena. U njemu se nalaze visoke planine, rasjedne linije, riječne doline, glacijalni i kraški reljef, kao i vulkanske stijene. Ovaj prostor je nastao u eocenu i oligocenu, u vrijeme nastanka dinarida. Ovaj kraj je uglavnom sastavljen od paleozojskih škriljaca, trijanskih krečnjaka i dolomita.
Rasjedna linija Gornjeg Bihora se pruža sjever-jug, pa su i rijeke sa tim smjerom. Najduža rijeka prolazi kroz krečnjačke predjele i u nju se ulijevaju ostale rijeke Gornjeg Bihora. Popča se kod Bioče ulijeva u Lim, prolazeći kroz klisuru Kalludar. Veliki dio ovog područja zauzimaju planine: Turijak (1409), Vlahovi (1599), Ciglen (1345), Lađevac (1545). Preko planine Lađevac ovo područje terasasto prelazi u Peštersku visoravan. Najviši vrh u ovom kraju su Musina jama (1758), Međusten (1660), Crno vrelo (1628) i Borovo brdo (1505). Ovi planinski tereni pokriveni su bogatim i prostranim pašnjacima, te je stočarstvo u prošlosti bilo jako razvijeno. I pored velike nadmorske visine ovi su tereni prohodni zahvaljujući tokovima potoka i rijeka i šumskom pokrivaču. Petnička kotlina se nalazi u donjem toku rijeke Popče. Sa jugo-istoka je ograničena Trpeškim i Lazanskim brdom a sa sjevero-zapada Koraćkim brdom. Prema sjevero-istoku je otvorena rijekom Popčom ka Polimlju. Kotlina se pruža od sjevero-istoka ka jugo-zapadu u dužini od 7 km, a najveća širina u slivu Radmančica iznosi 3 km. Najniži dio kotline je na 708 m nadmorske visine. Sa desne strane Popča prima Radmančicu, koja u gornjem toku probija Radmansku klisuru, veoma atraktivnu. Pored ove rijeke razvijeno je naselje Radmance koje je bogato voćem i ratarskim kulturama. Sa lijeve strane u Gusarama, u Popču se uliva Vrbička rijeka, koja nastaje spajanjem Trpeške i Vrbičke koja su župna i poznata po gajenju voća i ratarskih kultura. Od mjesta spajanja Popče i Vrbičke rijeke, Popča mijenja pravac i teče prema zapadu. Ona pravi kotlinu u kojoj su razvijena naselja Paljuh i Lješnica. Sa desne strane, u naselju Lješnica u Popču se ulijeva Tucanjska rijeka koja polazi od Vrševa i u donjem toku pravi kotlinu u kojoj je naselje Tucanje koje je bogato voćem i ratarskim kulturama.
Osnovne karakteristike stanovništva
Ovo područje je u arheološkom pogledu nedovoljno ispitano. Na osnovu pronalazaka kamene sjekire u okolini Bijelog Polja i nekih ostataka materijalne kulture iz bronzanog doba u Beranama, može se reći da je i ovaj kraj bio naseljen još u neolitu. Ostaci ilirsko-rimske primitivne skulpture nađeni su u ovom kraju u Radmanskoj klisuri.
Najstariji stanovnici ovoga kraja su bili Iliri. Zatim, oko 390. godine prije naše ere sa zapada su došli Kelti, ali oni nisu bitno uticali na etničku strukturu ovog kraja. I padom ilirske države pod vlast Rimljana 35-33. godine prije naše ere, u ovom kraju se zadržalo ilirsko stanovištvo, koje je uglavnom bilo stočarsko. O prisustvu Rimljana u ovim krajevima govore ostaci groblja koja narod zove "rimsko groblje". "Pod vlašću Rimljana ovde i dalje žive Iliri koji postepeno prihvataju vlast, ali religiju nisu prihvatili, pa su nazivabi Vlasi. Za vrijeme cara Teodosija, Rimsko carstvo se 395. godine naše ere dijeli na istočno i zapadno, i ovo područje ulazi u sastav istočnog Rimskog carstva. Po dolasku Slovena na Balkansko poluostrvo u 6. i 7. vijeku, Ilirsko-rimsko stanovništvo se potiskuje ka jugu i brdima, pa se u vom kraju i dalje zadržalo. Kako su zajedno sa Slovenima prodirali i Avari (Obri), oni su prvi zauzeli ovo područje. Kasnije, od 610-641. godine Srbi naseljavaju Paganiju (Srbiju), a u ovim krajevima se zadržalo starosjedelačko stanovništvo koje se bavilo stočarstvom. I u 13. vijeku, "kada je proces srbizacije uglavnom bio okončan na drugim djelovima, u ovom području je ostalo dosta starosjedelčkog stanoništva" (Ž.Šćepanović, 31,47). Zbog sporog prihvatanja nove religije ovo stanoništvo su i Srbi nazivali Vlasima, a po njima je i planina nazvana "Vlahovima". Zbog pritiska Rimljana, Avara, Slovena i drugih naroda i religija, starosjedilačko stanovništvo je je prihvatilo bogomilstvo koje im je omogućavalo da zadrže svoj način života kao najbolju mogućnost opstanka u nepristupačnim krajevima. Dolaskom Turaka , ovo stanovništvo uzima Islamsku religiju. Turci su ovo područje osvojili i učvrstili svoju vlast u 15. vijeku. Grad Bihor Turci su zauzeli 1455. godine, a to je bio najveći srednjovjekovni grad u ovim područjima. Tada je stočarsko stanovništvo ovog područja imalo povlašćeni položaj kod Turaka u odnosu na zemljoradničko koje nasljava plodne riječne doline.
Po podacima o defteru (porezu) za 1585 godinu vidi se da je mali broj obveznika poreza. Takođe imena i prezimena obveznika nijesu tipično srpska. Evo tih imena po selima Gornjeg Bihora:
- Dobrodole:
1 Radica Ramko,
2 Stepan Jovan
- Lagatore:
1 Vukašin Radina,
2 Pop Radina,
3 Dobrin Vuk.
- Hazane:
1 Radina Milašin,
2 Živko Radosav,
3 Radina Vukašin,
4 Rain Drago
- Ponor:
1 Cvetko Jovan,
2 Gordan Uglješa,
3 Radan Uglješa,
4 Radosac Dragan,
5 Rajo Rahač,
6 Dujo Radina,
7 Dimitre Radeta,
8 Raqdosav Vuk,
9 Niko Majo,
10 Radina Stefan,
11 Mihajlo Novak
- Tucanje:
1 Milašin Radina.
- Trpezi:
1 Ilija Milašin,
2 Vuk Milašin,
3 Medoje Radivoj,
4 Mirko Radosav
5 Radul Radojica,
6 Jovan Milovan,
7 Golan Asen
- Kalica:
1 Vukašin Radivoje,
2 Stojan Radica,
3 Vojin Radica,
4 Šilj Radina,
5 Radosav Vukašin,
6 Đuro Marko
- Orahovo:
1 Radul Đuro,
2 Marko Radosav
- Godočelje:
1 Miloš arko,
2 Vuk Nikola
- Vrševo:
1 Dimitri Jovan,
2 Marko Stepan,
3 Branko Ranko,
4 Radosav Vuk,
5 Radivoj Jovan.
- Gornja Vrbica:
1 Rain Ivan,
2 Vuksan Jakov,
3 Petrin Ranko,
4 Stojan Niko
- Donja Vrbica:
1 Radina Stojan,
2 Uglješa Jovan,
3 Milašin Vukman,
4 Niko Malko,
5 Pavle Beran,
6 Nomadi.
- Kalica-Turijak:
1 Radosav Brain. -
Laze:
1 Marko Radina.
- Petnica:
1 Radina Hayimane,
2 Ranko Radina.
- Bor:
1 Vukman Vuk,
2 Jovan Radosav, Živko Ivan.
Najvjerovatnije da su ostali stanovnici ovih sela bilui već prihvatili Islam kao svoju vjeru.
Sa učvršćenjem Turske vlasti, odvija se intenzivniji proces dobrovoljnog Islamiziranja stanovništva. Tome su doprinijeli pobjeda Turskih vojnika nad Mletačkom Republikom u 17 vijeku za vrijeme kandijskog rata, nad Austrijom 1690 godine kod Kačanika, nad Austrijom i Mletačkom Republikom od 1714-1718 godine. Zaključenjem Požarevačkog mira 1718 godine neislamizirano stanovništvo se seli iz krajeva koji su bili pod Turskom vlašću. Isto tako poslije ugušenja Bosansko-Hercegovačkog rata od 1875-1878 godine, vrše se izvjesna dosekljavanja islamiziranog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Poslije Berlinskog KONGRESA 1878 GODINE U OVE KRAJEVE DOSELJAVA MUSLIMANSKO STANOVNIŠTVO IZ KOLAŠINA, KOJI JE RAZGRANIČENJEM IZMEĐU TURSKE I CRNE GORE 1886 GODINE PRIPAO CRNOJ GORI. Poslije Balkanskih ratova i pada Turske, vrši se veliki pritisak i dolazi do iseljavanja islamiziranog stanovništva ovog kraja na Kosovo,, u Tursku i Bosnu i Hercegovinu. U proleće 1914 godine iz ovog kraja je iseljeno nekoliko hiljada stanovnika za Tursku, a doseljeno je pravoslavno stanovništvo iz raznih krajeva crne gore. Iseljavanje se nastavilo i između prvog i drugog svjetskog rata pa sve do današnjih dana. U toku 1945, 1946, 1947 godine sa ovog područja je u Vojvodinu iselilo nekoliko porodica kao kolonizatori. Zbog nepodnošljivih uslova života u novoj sredini, neke porodice su se vratile.
Iseljavanje stanovništva Islamske vjeroispovijesti iz ovih krajeva za Tursku je bilo intenzivno 1956-1958 godine. Migraciona dinamika stanovništva Gornjeg Bihora u prošlosti je bila veoma intenzivna. Danas u ovom kraju žive Muslimansko-Bošnjačko stanovništvo i mali procenat Pravoslavnog stanovništva.
U Gornjem Bihoru se nalazi 71-no prezimena:
1. Adrović
2. Agović
3. Alibašić
4. Babić
5. Babačić
6. Batilović
7. Bibuljica
8. Brakočević
9. Cikotić
10. Ćeman
11. Čivović
12. Čilović
13. Čolović
14. Duraković
15. Đukić
16. Đurašković
17. Bošnjak
18. Garčević
19. Goljo
20. Hajdarpašić
21. Halilović
22. Hodžić
23. Huremović
24. Idrizović
25. Ivezić
26. Javorovac
27. Kalić
28. Kočan
29. Korać
30. Klica
31. Kožar
32. Kršić
33. Hećo
34. Herović
35. Latić
36. Levaić
37. Ličina
38. Ligonja
39. Ivezić
40. Luković
41. Mehović
42. Muhović
43. Muratović
44. Murić
45. Mirković
46. Novalić
47. Osmanović
48. Palamar
49. Pačariz
50. Petrović
51. Pramenko
52. Prentić
53. Pljakić
54. Radošević
55. Ramdedović
56. Ramčilović
57. Račić
58. Rastoder
59. Rujović
60. Rugovac
61. Sadiković
62. Sehratlić
63. Smailović
64. Skenderović
65. Šabotić
66. Škrijelj
67. Taraniš
68. Tiganj
69. Vukajlović
70. Vujošević
71. Zverotić
Korišceni su podaci iz knjige Mg.Pr. Selije Adrovića "Gornji Bohor"
Geografski Položaj
Gornji Bihor se nalazi na jugo zapadu Sandžaka (t.j. sjeveroistoku crne gore) između opština Bijelo Polje, Rožaje i Tutin.On se nalazi u slivu rijeke Popče i granica prema susjednim krajevima su veoma jasno izražene. Ovaj kraj je smješten između Pešterske visoravni na sjeveru, Vlahova na istoku, Turjaka na jugozapadu, poličke visoravni na jugu, Lima i Lozne na jugozapadu, Goduše na zapadu i Korita na sjeverozapadu. Gornji Bihor zahvata površinu od 173 km kvadratna. Čitav ovaj kraj nalazi se ispod 600 m nadmorske visine. Njegova teritorija je ispresjecana brojnim rijekama i potocima, među kojima su: Popča, Radmančica, Dobrodolska rijeka, Tucanjska rijeka, Trpeška rijeka i Vrbička rijeka. Sve se one preko Popče ulijevaju u Lim. U dolini ovih rijeka razvijala su se naselja sa poljoprivredom, a one su omogućavale i izgradnju saobraćajnica.
U zavisnosti od istorijskih događaja mijenjao se i značaj geografskog položaja ovog Sandžačkog kraja. Još u Rimsko doba preko ovog kraja su vodile saobraćajnice koje su povezivale područja današnjeg Skadra sa Novim Pazarom. U srednjem vijeku preko ovog prostora su prolazili karavanski putevi koji su povezivali Dubrovnik sa gradovima Srbije. Na raskrsnicama tih puteva razvijala se važna karavanska stanica i trgovačka kolonija koja se razvila u naselje "Bihor" koje se nalazilo u dolini rijeke Popče. Padom pod Turku vlast 1455 godine, naselje "Bihor" se razvija u značajnu vojnu tvrđavu.
Uslovi za izgradnju saobraćajnica su u ovom kraju uvijek bili teški kako zbog reljefa i udaljenosti od privredno razvijenih centara, tako i zbog zaobilaženja ovog kraja od privrednih ulaganja i razvoja. Dolina rijeke Popča je pogodna za povezivanje ovog kraja sa dolinom Lima, a dolina Kruščice je pogodna na sjeveru za povezivanje sa Pešterskom visoravni i preko nje sa gradovima Novopazarskog Sandžaka i šire, Srbije.
Bez obzira na tranzitnu ulogu, ovaj kraj je bio u saobraćajnom pogledu izolovan sve do 20 vijeka. Ideja o izgradnji saobraćajnice niz Lješnicu, kojom bi se ovaj kraj povezao sa Beranama i Bijelim Poljem, javila se još 1912 godine kada je građena saobraćajnica Bijelo Polje-Berane, ali do realizacije te ideje nije došlo sve do unazad par godina kada je napokon samodoprinosom i materijalnim davanjima našeg Bošnjačkog naroda tog kraja iz inostranstva probijen taj put i tako se izvršila poveza se Beranama i Bijelim Poljem. I ako ne kvalitetan ipak je prohodan makadam put. Izgradnjom puta Berane-Rožaje 1948 godine ovaj kraj je povezan sa Rožajama preko Turijaka i sa Beranama preko Police. Izgradnjom Jadranske magistrale 1971 godine ovaj kraj je zaobiđen iz čisto političkih razloga kako bi se njegov razvoj onemogućio u čemu se je i uspjelo. U daljoj izgradnji putne mreže u ovom kraju potrebno je izgraditi put, Petnica-Tucanje-Hazane-Lozna, Savin Bor-Đerekare-Sjenica, Bor-Dobrodole-Goduša, Savin Bor-Vlahovi-Rožaje, Bor-Lađevac-Korita. Na taj način, pored dobijanja uloge značajne raskrsnice, ovaj kraj će dobuiti značaj i u turizmu, a sve u cilju društveno-ekonomskog i kulturnog razvitka ovog siromašnog djela Sandžaka.
Fizičko-geografske karakteristike
Gornj Bigor ima raznovrsnu geološku strukturu terena. U njemu se nalaze visoke planine, rasjedne linije, riječne doline, glacijalni i kraški reljef, kao i vulkanske stijene. Ovaj prostor je nastao u eocenu i oligocenu, u vrijeme nastanka dinarida. Ovaj kraj je uglavnom sastavljen od paleozojskih škriljaca, trijanskih krečnjaka i dolomita.
Rasjedna linija Gornjeg Bihora se pruža sjever-jug, pa su i rijeke sa tim smjerom. Najduža rijeka prolazi kroz krečnjačke predjele i u nju se ulijevaju ostale rijeke Gornjeg Bihora. Popča se kod Bioče ulijeva u Lim, prolazeći kroz klisuru Kalludar. Veliki dio ovog područja zauzimaju planine: Turijak (1409), Vlahovi (1599), Ciglen (1345), Lađevac (1545). Preko planine Lađevac ovo područje terasasto prelazi u Peštersku visoravan. Najviši vrh u ovom kraju su Musina jama (1758), Međusten (1660), Crno vrelo (1628) i Borovo brdo (1505). Ovi planinski tereni pokriveni su bogatim i prostranim pašnjacima, te je stočarstvo u prošlosti bilo jako razvijeno. I pored velike nadmorske visine ovi su tereni prohodni zahvaljujući tokovima potoka i rijeka i šumskom pokrivaču. Petnička kotlina se nalazi u donjem toku rijeke Popče. Sa jugo-istoka je ograničena Trpeškim i Lazanskim brdom a sa sjevero-zapada Koraćkim brdom. Prema sjevero-istoku je otvorena rijekom Popčom ka Polimlju. Kotlina se pruža od sjevero-istoka ka jugo-zapadu u dužini od 7 km, a najveća širina u slivu Radmančica iznosi 3 km. Najniži dio kotline je na 708 m nadmorske visine. Sa desne strane Popča prima Radmančicu, koja u gornjem toku probija Radmansku klisuru, veoma atraktivnu. Pored ove rijeke razvijeno je naselje Radmance koje je bogato voćem i ratarskim kulturama. Sa lijeve strane u Gusarama, u Popču se uliva Vrbička rijeka, koja nastaje spajanjem Trpeške i Vrbičke koja su župna i poznata po gajenju voća i ratarskih kultura. Od mjesta spajanja Popče i Vrbičke rijeke, Popča mijenja pravac i teče prema zapadu. Ona pravi kotlinu u kojoj su razvijena naselja Paljuh i Lješnica. Sa desne strane, u naselju Lješnica u Popču se ulijeva Tucanjska rijeka koja polazi od Vrševa i u donjem toku pravi kotlinu u kojoj je naselje Tucanje koje je bogato voćem i ratarskim kulturama.
Osnovne karakteristike stanovništva
Ovo područje je u arheološkom pogledu nedovoljno ispitano. Na osnovu pronalazaka kamene sjekire u okolini Bijelog Polja i nekih ostataka materijalne kulture iz bronzanog doba u Beranama, može se reći da je i ovaj kraj bio naseljen još u neolitu. Ostaci ilirsko-rimske primitivne skulpture nađeni su u ovom kraju u Radmanskoj klisuri.
Najstariji stanovnici ovoga kraja su bili Iliri. Zatim, oko 390. godine prije naše ere sa zapada su došli Kelti, ali oni nisu bitno uticali na etničku strukturu ovog kraja. I padom ilirske države pod vlast Rimljana 35-33. godine prije naše ere, u ovom kraju se zadržalo ilirsko stanovištvo, koje je uglavnom bilo stočarsko. O prisustvu Rimljana u ovim krajevima govore ostaci groblja koja narod zove "rimsko groblje". "Pod vlašću Rimljana ovde i dalje žive Iliri koji postepeno prihvataju vlast, ali religiju nisu prihvatili, pa su nazivabi Vlasi. Za vrijeme cara Teodosija, Rimsko carstvo se 395. godine naše ere dijeli na istočno i zapadno, i ovo područje ulazi u sastav istočnog Rimskog carstva. Po dolasku Slovena na Balkansko poluostrvo u 6. i 7. vijeku, Ilirsko-rimsko stanovništvo se potiskuje ka jugu i brdima, pa se u vom kraju i dalje zadržalo. Kako su zajedno sa Slovenima prodirali i Avari (Obri), oni su prvi zauzeli ovo područje. Kasnije, od 610-641. godine Srbi naseljavaju Paganiju (Srbiju), a u ovim krajevima se zadržalo starosjedelačko stanovništvo koje se bavilo stočarstvom. I u 13. vijeku, "kada je proces srbizacije uglavnom bio okončan na drugim djelovima, u ovom području je ostalo dosta starosjedelčkog stanoništva" (Ž.Šćepanović, 31,47). Zbog sporog prihvatanja nove religije ovo stanoništvo su i Srbi nazivali Vlasima, a po njima je i planina nazvana "Vlahovima". Zbog pritiska Rimljana, Avara, Slovena i drugih naroda i religija, starosjedilačko stanovništvo je je prihvatilo bogomilstvo koje im je omogućavalo da zadrže svoj način života kao najbolju mogućnost opstanka u nepristupačnim krajevima. Dolaskom Turaka , ovo stanovništvo uzima Islamsku religiju. Turci su ovo područje osvojili i učvrstili svoju vlast u 15. vijeku. Grad Bihor Turci su zauzeli 1455. godine, a to je bio najveći srednjovjekovni grad u ovim područjima. Tada je stočarsko stanovništvo ovog područja imalo povlašćeni položaj kod Turaka u odnosu na zemljoradničko koje nasljava plodne riječne doline.
Po podacima o defteru (porezu) za 1585 godinu vidi se da je mali broj obveznika poreza. Takođe imena i prezimena obveznika nijesu tipično srpska. Evo tih imena po selima Gornjeg Bihora:
- Dobrodole:
1 Radica Ramko,
2 Stepan Jovan
- Lagatore:
1 Vukašin Radina,
2 Pop Radina,
3 Dobrin Vuk.
- Hazane:
1 Radina Milašin,
2 Živko Radosav,
3 Radina Vukašin,
4 Rain Drago
- Ponor:
1 Cvetko Jovan,
2 Gordan Uglješa,
3 Radan Uglješa,
4 Radosac Dragan,
5 Rajo Rahač,
6 Dujo Radina,
7 Dimitre Radeta,
8 Raqdosav Vuk,
9 Niko Majo,
10 Radina Stefan,
11 Mihajlo Novak
- Tucanje:
1 Milašin Radina.
- Trpezi:
1 Ilija Milašin,
2 Vuk Milašin,
3 Medoje Radivoj,
4 Mirko Radosav
5 Radul Radojica,
6 Jovan Milovan,
7 Golan Asen
- Kalica:
1 Vukašin Radivoje,
2 Stojan Radica,
3 Vojin Radica,
4 Šilj Radina,
5 Radosav Vukašin,
6 Đuro Marko
- Orahovo:
1 Radul Đuro,
2 Marko Radosav
- Godočelje:
1 Miloš arko,
2 Vuk Nikola
- Vrševo:
1 Dimitri Jovan,
2 Marko Stepan,
3 Branko Ranko,
4 Radosav Vuk,
5 Radivoj Jovan.
- Gornja Vrbica:
1 Rain Ivan,
2 Vuksan Jakov,
3 Petrin Ranko,
4 Stojan Niko
- Donja Vrbica:
1 Radina Stojan,
2 Uglješa Jovan,
3 Milašin Vukman,
4 Niko Malko,
5 Pavle Beran,
6 Nomadi.
- Kalica-Turijak:
1 Radosav Brain. -
Laze:
1 Marko Radina.
- Petnica:
1 Radina Hayimane,
2 Ranko Radina.
- Bor:
1 Vukman Vuk,
2 Jovan Radosav, Živko Ivan.
Najvjerovatnije da su ostali stanovnici ovih sela bilui već prihvatili Islam kao svoju vjeru.
Sa učvršćenjem Turske vlasti, odvija se intenzivniji proces dobrovoljnog Islamiziranja stanovništva. Tome su doprinijeli pobjeda Turskih vojnika nad Mletačkom Republikom u 17 vijeku za vrijeme kandijskog rata, nad Austrijom 1690 godine kod Kačanika, nad Austrijom i Mletačkom Republikom od 1714-1718 godine. Zaključenjem Požarevačkog mira 1718 godine neislamizirano stanovništvo se seli iz krajeva koji su bili pod Turskom vlašću. Isto tako poslije ugušenja Bosansko-Hercegovačkog rata od 1875-1878 godine, vrše se izvjesna dosekljavanja islamiziranog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Poslije Berlinskog KONGRESA 1878 GODINE U OVE KRAJEVE DOSELJAVA MUSLIMANSKO STANOVNIŠTVO IZ KOLAŠINA, KOJI JE RAZGRANIČENJEM IZMEĐU TURSKE I CRNE GORE 1886 GODINE PRIPAO CRNOJ GORI. Poslije Balkanskih ratova i pada Turske, vrši se veliki pritisak i dolazi do iseljavanja islamiziranog stanovništva ovog kraja na Kosovo,, u Tursku i Bosnu i Hercegovinu. U proleće 1914 godine iz ovog kraja je iseljeno nekoliko hiljada stanovnika za Tursku, a doseljeno je pravoslavno stanovništvo iz raznih krajeva crne gore. Iseljavanje se nastavilo i između prvog i drugog svjetskog rata pa sve do današnjih dana. U toku 1945, 1946, 1947 godine sa ovog područja je u Vojvodinu iselilo nekoliko porodica kao kolonizatori. Zbog nepodnošljivih uslova života u novoj sredini, neke porodice su se vratile.
Iseljavanje stanovništva Islamske vjeroispovijesti iz ovih krajeva za Tursku je bilo intenzivno 1956-1958 godine. Migraciona dinamika stanovništva Gornjeg Bihora u prošlosti je bila veoma intenzivna. Danas u ovom kraju žive Muslimansko-Bošnjačko stanovništvo i mali procenat Pravoslavnog stanovništva.
U Gornjem Bihoru se nalazi 71-no prezimena:
1. Adrović
2. Agović
3. Alibašić
4. Babić
5. Babačić
6. Batilović
7. Bibuljica
8. Brakočević
9. Cikotić
10. Ćeman
11. Čivović
12. Čilović
13. Čolović
14. Duraković
15. Đukić
16. Đurašković
17. Bošnjak
18. Garčević
19. Goljo
20. Hajdarpašić
21. Halilović
22. Hodžić
23. Huremović
24. Idrizović
25. Ivezić
26. Javorovac
27. Kalić
28. Kočan
29. Korać
30. Klica
31. Kožar
32. Kršić
33. Hećo
34. Herović
35. Latić
36. Levaić
37. Ličina
38. Ligonja
39. Ivezić
40. Luković
41. Mehović
42. Muhović
43. Muratović
44. Murić
45. Mirković
46. Novalić
47. Osmanović
48. Palamar
49. Pačariz
50. Petrović
51. Pramenko
52. Prentić
53. Pljakić
54. Radošević
55. Ramdedović
56. Ramčilović
57. Račić
58. Rastoder
59. Rujović
60. Rugovac
61. Sadiković
62. Sehratlić
63. Smailović
64. Skenderović
65. Šabotić
66. Škrijelj
67. Taraniš
68. Tiganj
69. Vukajlović
70. Vujošević
71. Zverotić
Korišceni su podaci iz knjige Mg.Pr. Selije Adrovića "Gornji Bohor"
Subscribe to:
Posts (Atom)
