Gornji Bihor - osnovne karakteristike

Geografske karakteristike Gornjeg Bihora

Geografski Položaj

Gornji Bihor se nalazi na jugo zapadu Sandžaka (t.j. sjeveroistoku crne gore) izmedu opština Bijelo Polje, Rožaje i Tutin.On se nalazi u slivu rijeke Popce i granica prema susjednim krajevima su veoma jasno izražene. Ovaj kraj je smješten izmedu Pešterske visoravni na sjeveru, Vlahova na istoku, Turjaka na jugozapadu, policke visoravni na jugu, Lima i Lozne na jugozapadu, Goduše na zapadu i Korita na sjeverozapadu. Gornji Bihor zahvata površinu od 173 km kvadratna. Citav ovaj kraj nalazi se ispod 600 m nadmorske visine. Njegova teritorija je ispresjecana brojnim rijekama i potocima, medu kojima su: Popca, Radmancica, Dobrodolska rijeka, Tucanjska rijeka, Trpeška rijeka i Vrbicka rijeka. Sve se one preko Popce ulijevaju u Lim. U dolini ovih rijeka razvijala su se naselja sa poljoprivredom, a one su omogucavale i izgradnju saobracajnica.

U zavisnosti od istorijskih dogadaja mijenjao se i znacaj geografskog položaja ovog Sandžackog kraja. Još u Rimsko doba preko ovog kraja su vodile saobracajnice koje su povezivale podrucja današnjeg Skadra sa Novim Pazarom. U srednjem vijeku preko ovog prostora su prolazili karavanski putevi koji su povezivali Dubrovnik sa gradovima Srbije. Na raskrsnicama tih puteva razvijala se važna karavanska stanica i trgovacka kolonija koja se razvila u naselje "Bihor" koje se nalazilo u dolini rijeke Popce. Padom pod Turku vlast 1455 godine, naselje "Bihor" se razvija u znacajnu vojnu tvrdavu.

Uslovi za izgradnju saobracajnica su u ovom kraju uvijek bili teški kako zbog reljefa i udaljenosti od privredno razvijenih centara, tako i zbog zaobilaženja ovog kraja od privrednih ulaganja i razvoja. Dolina rijeke Popca je pogodna za povezivanje ovog kraja sa dolinom Lima, a dolina Krušcice je pogodna na sjeveru za povezivanje sa Pešterskom visoravni i preko nje sa gradovima Novopazarskog Sandžaka i šire, Srbije.

Bez obzira na tranzitnu ulogu, ovaj kraj je bio u saobracajnom pogledu izolovan sve do 20 vijeka. Ideja o izgradnji saobracajnice niz Lješnicu, kojom bi se ovaj kraj povezao sa Beranama i Bijelim Poljem, javila se još 1912 godine kada je gradena saobracajnica Bijelo Polje-Berane, ali do realizacije te ideje nije došlo sve do unazad par godina kada je napokon samodoprinosom i materijalnim davanjima našeg Bošnjackog naroda tog kraja iz inostranstva probijen taj put i tako se izvršila poveza se Beranama i Bijelim Poljem. I ako ne kvalitetan ipak je prohodan makadam put. Izgradnjom puta Berane-Rožaje 1948 godine ovaj kraj je povezan sa Rožajama preko Turijaka i sa Beranama preko Police. Izgradnjom Jadranske magistrale 1971 godine ovaj kraj je zaobiden iz cisto politickih razloga kako bi se njegov razvoj onemogucio u cemu se je i uspjelo. U daljoj izgradnji putne mreže u ovom kraju potrebno je izgraditi put, Petnica-Tucanje-Hazane-Lozna, Savin Bor-Ðerekare-Sjenica, Bor-Dobrodole-Goduša, Savin Bor-Vlahovi-Rožaje, Bor-Ladevac-Korita. Na taj nacin, pored dobijanja uloge znacajne raskrsnice, ovaj kraj ce dobuiti znacaj i u turizmu, a sve u cilju društveno-ekonomskog i kulturnog razvitka ovog siromašnog djela Sandžaka.

Fizicko-geografske karakteristike

Gornj Bigor ima raznovrsnu geološku strukturu terena. U njemu se nalaze visoke planine, rasjedne linije, rijecne doline, glacijalni i kraški reljef, kao i vulkanske stijene. Ovaj prostor je nastao u eocenu i oligocenu, u vrijeme nastanka dinarida. Ovaj kraj je uglavnom sastavljen od paleozojskih škriljaca, trijanskih krecnjaka i dolomita.

Rasjedna linija Gornjeg Bihora se pruža sjever-jug, pa su i rijeke sa tim smjerom. Najduža rijeka prolazi kroz krecnjacke predjele i u nju se ulijevaju ostale rijeke Gornjeg Bihora. Popca se kod Bioce ulijeva u Lim, prolazeci kroz klisuru Kalludar. Veliki dio ovog podrucja zauzimaju planine: Turijak (1409), Vlahovi (1599), Ciglen (1345), Ladevac (1545). Preko planine Ladevac ovo podrucje terasasto prelazi u Peštersku visoravan. Najviši vrh u ovom kraju su Musina jama (1758), Medusten (1660), Crno vrelo (1628) i Borovo brdo (1505). Ovi planinski tereni pokriveni su bogatim i prostranim pašnjacima, te je stocarstvo u prošlosti bilo jako razvijeno. I pored velike nadmorske visine ovi su tereni prohodni zahvaljujuci tokovima potoka i rijeka i šumskom pokrivacu. Petnicka kotlina se nalazi u donjem toku rijeke Popce. Sa jugo-istoka je ogranicena Trpeškim i Lazanskim brdom a sa sjevero-zapada Korackim brdom. Prema sjevero-istoku je otvorena rijekom Popcom ka Polimlju. Kotlina se pruža od sjevero-istoka ka jugo-zapadu u dužini od 7 km, a najveca širina u slivu Radmancica iznosi 3 km. Najniži dio kotline je na 708 m nadmorske visine. Sa desne strane Popca prima Radmancicu, koja u gornjem toku probija Radmansku klisuru, veoma atraktivnu. Pored ove rijeke razvijeno je naselje Radmance koje je bogato vocem i ratarskim kulturama. Sa lijeve strane u Gusarama, u Popcu se uliva Vrbicka rijeka, koja nastaje spajanjem Trpeške i Vrbicke koja su župna i poznata po gajenju voca i ratarskih kultura. Od mjesta spajanja Popce i Vrbicke rijeke, Popca mijenja pravac i tece prema zapadu. Ona pravi kotlinu u kojoj su razvijena naselja Paljuh i Lješnica. Sa desne strane, u naselju Lješnica u Popcu se ulijeva Tucanjska rijeka koja polazi od Vrševa i u donjem toku pravi kotlinu u kojoj je naselje Tucanje koje je bogato vocem i ratarskim kulturama.

Osnovne karakteristike stanovništva

Ovo podrucje je u arheološkom pogledu nedovoljno ispitano. Na osnovu pronalazaka kamene sjekire u okolini Bijelog Polja i nekih ostataka materijalne kulture iz bronzanog doba u Beranama, može se reci da je i ovaj kraj bio naseljen još u neolitu. Ostaci ilirsko-rimske primitivne skulpture nadeni su u ovom kraju u Radmanskoj klisuri.

Najstariji stanovnici ovoga kraja su bili Iliri. Zatim, oko 390. godine prije naše ere sa zapada su došli Kelti, ali oni nisu bitno uticali na etnicku strukturu ovog kraja. I padom ilirske države pod vlast Rimljana 35-33. godine prije naše ere, u ovom kraju se zadržalo ilirsko stanovištvo, koje je uglavnom bilo stocarsko. O prisustvu Rimljana u ovim krajevima govore ostaci groblja koja narod zove "rimsko groblje". "Pod vlašcu Rimljana ovde i dalje žive Iliri koji postepeno prihvataju vlast, ali religiju nisu prihvatili, pa su nazivabi Vlasi. Za vrijeme cara Teodosija, Rimsko carstvo se 395. godine naše ere dijeli na istocno i zapadno, i ovo podrucje ulazi u sastav istocnog Rimskog carstva. Po dolasku Slovena na Balkansko poluostrvo u 6. i 7. vijeku, Ilirsko-rimsko stanovništvo se potiskuje ka jugu i brdima, pa se u vom kraju i dalje zadržalo. Kako su zajedno sa Slovenima prodirali i Avari (Obri), oni su prvi zauzeli ovo podrucje. Kasnije, od 610-641. godine Srbi naseljavaju Paganiju (Srbiju), a u ovim krajevima se zadržalo starosjedelacko stanovništvo koje se bavilo stocarstvom. I u 13. vijeku, "kada je proces srbizacije uglavnom bio okoncan na drugim djelovima, u ovom podrucju je ostalo dosta starosjedelckog stanoništva" (Ž.Šcepanovic, 31,47). Zbog sporog prihvatanja nove religije ovo stanoništvo su i Srbi nazivali Vlasima, a po njima je i planina nazvana "Vlahovima". Zbog pritiska Rimljana, Avara, Slovena i drugih naroda i religija, starosjedilacko stanovništvo je je prihvatilo bogomilstvo koje im je omogucavalo da zadrže svoj nacin života kao najbolju mogucnost opstanka u nepristupacnim krajevima. Dolaskom Turaka , ovo stanovništvo uzima Islamsku religiju. Turci su ovo podrucje osvojili i ucvrstili svoju vlast u 15. vijeku. Grad Bihor Turci su zauzeli 1455. godine, a to je bio najveci srednjovjekovni grad u ovim podrucjima. Tada je stocarsko stanovništvo ovog podrucja imalo povlašceni položaj kod Turijaka u odnosu na zemljoradnicko koje naseljava plodne rijecne doline.

Bihor (Petnjica)

Podrucja Petnjice - Gornji Bihor
Povrsina: 174km2
Broj stanovnika: 10 000
Naseljenih mjesta: 25
Mjesne zajednice: 7
- Petnjica,
- Vrbica,
- Trpezi,
- Tucanje,
- Bor,
- Savin-Bor,
- Javorova
Centar podrucja: Petnjica
Opstina: Berane
Drzava: Crna Gora
Valuta: Euro
Vremenska zona: GTM+1
Eelektro sistem: 220v/50Hz
Planine: Turijak,Vlahovi,
Plocnik,Ladjevac,Ciglen
Najveci vrh: Krstaca (1757mm)
Rijeke: Popca,Trpeska,Vrbicka,
Radmanska, Tucanjska
Najduza rijeka: Popca - Ljesnica (od mjesta Ljesnica)
Klima: Kontinentalna

Prezimena:
Adrović, Agović, Alibašić, Babić, Babačić, Batilović, Bibuljica, Bošnjak, Brakočević, Cikotić, Ćeman, Čivović, Čilović, Čolović, Duraković, Đukić, Đurašković, Garčević, Goljo, Hajdarpašić, Halilović, Hodžić, Huremović, Idrizović, Ivezić, Javorovac, Kalić, Kočan, Korać, Klica, Kožar, Kršić, Hećo, Herović, Latić, Levaić, Ličina, Ligonja, Ivezić, Luković, Mehović, Muhović, Muratović, Murić, Mirković, Novalić, Osmanović, Palamar, Pačariz, Petrović, Pramenko, Prentić, Pljakić, Radošević, Ramdedović, Ramčilović, Račić, Rastoder, Rujović, Rugovac, Sadiković, Sehratlić, Smailović, Skenderović, Šabotić, Škrijelj, Taraniš, Tiganj, Vukajlović, Vujošević and Zverotić

Sela:
Azanje, Bare, Bor, Crnče, Dašča Rijeka, Dobrodole, Donja Vrbica, Donje Korito, Donji Ponor, Godočelje, Goduša, Gornja Vrbica, Hazane, Jahova Voda, Javorova, Johovice, Kalica, Kruščica, Lagatore, Laze, Lješnica, Murovac, Orahovo, Paljuh, Petnjica, Ponor, Poroče, Radmanci, Savin Bor, Sipanje, Trnavice, Trpezi, Tucanje, Vorbica, Vrševo

Tragom nekadasnjih dzamija

DžAMIJA U BIOČI

Bajro Agović
Prestankom funkcionisanja privrednog značaja grada Bihora, krajem XVI vijeka, učinilo je da u Bioči nastane karavanska stanica, drugo predgrađe grada Bihora, odakle se iz doline Lima odvaja put koji vodi uz Lješnicu i Gornji Bihor i dalje, preko prevoja Turjaka u dolinu Ibra. Bioča zauzima veoma značajan geografski položaj jer je smještena na ušću Lješnice u Lim, ispod Gradine na kojoj su ostaci starog grada, Bihora. Zahvaljujući tome, naselje se veoma brzo razvijalo pa su u njemu podignuti i važni objekti: karavan - saraj s dvorištima, han za prenoćište i blizu njega džamija i mekteb, čiji se ostaci i sada vide.

Ona je predstavljala duhovno središte džemata koji su sačinjavali šest naselja: Bioča, Podgrađe, Gojevići, Poda, Lađevac i Žurina. Kada su pomenuti objekti u Bioči podignuti nije još utvrđeno. Analogno drugim naseljima ovoga tipa, bilo je to krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Osnivače ovih objekata treba tražiti među zapovjednicima bihorske tvrđave, ili među Biočanima koji su se istakli u osmanlijskoj vojsci, u upravi ili administraciji a nijesu zaboravili svoj zavičaj, te u njemu podizali hajrate.

Džamija je više puta stradala, kako se to vidi iz stihova alhamijado pjesnika i posljednjeg imama
ove džamije, Ibrahima Biočaka:

Kad sam bio u Bioči ja imam,
kusur imo u svačemu, dobro znam,
imađoše džematlije svi merak,
da him pišem pod bosanski ja ćitab
Vatan mi je asli bio u Bioči,
od vazda je Crnoj Gori u oči.

Džamiju nam po dva puta gorili,
kuću kulu i moj džemat srušili.
Sad ja jesam po svijetu poskito,
za dunjaluk nisam mnogo ja hito...

Ibrahim Pačariz Biočak je rođen 1852. godine u Bioči. Godinama je služio kao imam i mualim. Bio je veoma poštovana ličnost, ne samo u svom kraju, već i mnogo šire. Balkanski a potom i Prvi svjetski rat donijeli su nedaće Bioči i Ibrahimu. Selo je još u balkanskom ratu spaljeno (tada je propala i džamija) a muslimansko stanovništvo
izbjeglo. Tako se među izbjeglicama u Bijelom Polju našao i Ibrahim sa porodicom, odakle je odselio u Peć, zatim se vraća u Bijelo Polje i, nakon kratkog boravka,
odlazi u Gostun i Brodarevo gdje se stalno nastanio, prihvativši se službe imama u mjesnoj džamiji.Tu je dočekao kraj života. Objesili su ga četnici Koste Pećanca
16. decembra1922.

Na književno stvaralaštvo Biočaka naročito snažan uticaj je izvršio njegov nešto stariji savremenik, Hafiz Salih Gašević. Najpoznatije Biočakovo djelo je ''Kasida'', zaseban rad u šesnaest djelova. Biočak je autor još osam književnih radova (sedam na bosanskom, jedan na albanskom jeziku ). Čuveno je njegovo djelo ''Nasihati'', napisano u prozi. Biočakovi radovi imaju puni karakter alhamijado literature, što je i razumljivo jer je u periodu njegovog stvaralaštva, u Sandžaku još bila Osmanlijska
uprava, u čijem sklopu je dominirala orijentalna islamska kultura i arapsko pismo.

HAJDAR-PAŠINA DžAMIJA U RADULIĆIMA
Radulići su smješteni u lijepoj i plodnoj dolini rijeke Crnče, između šumovitih kosa Oraha i Breze, koje ih odvajaju od sela Jagoča i Godijeva. Radulići su bili sjdište poznate porodice Hajdarpašića, čiji je predak, Hajdar-paša izabrao ovu najljepšu
bihorsku dolinu da u njoj podigne svoj saraj, hamam, džamiju i posljednje počivalište-turbe. Ona spada među prve džamije podignute u ovoj oblasti. Tačna godina gradnje nije poznata jer joj nije pronađen tarih, kao ni nišan iz Hajdar-pašinog turbeta. Vjerovatno je to bilo krajem XVII ili početkom XVIII vijeka, kada je sagrađena većina džamija ovog tipa.

Hajdar-paša Selim došao je u Bihor sultanovim beratom 1689. godine sa dvjesta konjanika i 1.600. sejmena ( pješaka ) Rođen je u Ajvaluku, u Anadoliji. Bližnji
je potomak Hajdar-paše Hadima, čija je loza jako razgranata. U Bihor je došao sa porodicom. Imao je dva sina i kćerku Zuhru, te neudatu sestru Mirhanu, koju je kasnije dao Ćor-paši s kojim je sklopio prijateljstvo da zajedno upravljaju
Bihorom.

Džamija u Radulićima zapaljena je u toku Drugog svjetskog rata. Zapalili su je četnički odredi Pavla Đurišića u toku 1943. godine. Iz ruševina se vidi ljepota njene
arhitekture, koja nije poznata kod seoskih džamija. Bila je zidana na kube, od krečnjaka i bigre (sige), popođena mermerom, a pokrivena olovom. Sa mektebom i
sarajem u blizini, te Hajdar-pašinim turbetom i turbetom njegovog bajraktara ispred, činila je zanimljiv arhitektonski kompleks o kome bi stručnjaci mogli dati podrobniju
studiju. Spada u red monumentalnih građevina kao što je bila džamija sultan-Bajazid Velina II u Novom (Herceg Novi) i Husein - pašina džamija u Pljevljima. Danas postoje ostaci zidina džamije, munareta i turbeta u kome je ukopan Hajdar-paša (Hajdar-pašino
turbe).U džamiji su kao službenici radili članovi porodice Hajdarpašića, dok se nijesu iselili iz Radulića nakon 1912. godine. Od 1918. imam je bio Mustafa Mustaj-beg) zatim Murat-beg i Mehmed - beg Hajdarpašić. Posljednji imami bili su Nadžip-beg Hajdarpašić i Sulejman Dizdarević.

Hajdar-pašini vakufi bili su mnogobrojni. Podaci datiraju iz 1855. godine.

Prihodi :
- kamata mezabeha na vakufski novac 11.184 groša i 34 pare;
- mukata, porez na dućane, kuće i bašte 4.216 groša;
- kirija od mlina 2.800 groša;
- zakupnina od kantara (bagarina) 160 groša.

Rashodi :
- plata imamu i hatibu 4.000 groša;
- plata prvom i drugom mujezinu 960 groša;
- plata kaimu 280 groša;
- plata muteveliji 3.200 groša;
- plata mualimu 1.260 groša;
- plata vakufskom sekretaru 1363 groša;
- zejtin i svijeće za džamiju 3.131 groš;
- mukabele u džamiji 547 groša.

Ukupni prihodi ovog vakufa bili su : 18.350 groša, a rashodi 14.741. groš.
Iz blagajne se još plaćalo sudsko vijeće koje je bilo određeno za krvne osvete i razbojništva. Njega su sačinjavali ugledni i odabrani ljudi (kod nas poznato kao mirovno vijeće). Cilj ovog Vijeća je bio da se izvrše pomire posvađanih pojedinaca ili bratstava. Hajdar-paša je pri svojoj rezidenciji imao gotovo sve prateće službe. Formirao je i sudstvo, čije se vijeće zvalo Hućumat. Hućumat je sačinjavao pet članova Vijeća. Na osnovu ovih podataka se može zaključiti da su Radulići bili veliki kulturni, privredni, administrativni i vjerski centar ne samo na prostoru Hajdar-pašinog pašaluka nego i šire, a ostaci ruševina nekada velelepne džamije opominju i decenijama čekaju da proradi naša savjest.