Tragom nekadasnjih dzamija

DžAMIJA U BIOČI

Bajro Agović
Prestankom funkcionisanja privrednog značaja grada Bihora, krajem XVI vijeka, učinilo je da u Bioči nastane karavanska stanica, drugo predgrađe grada Bihora, odakle se iz doline Lima odvaja put koji vodi uz Lješnicu i Gornji Bihor i dalje, preko prevoja Turjaka u dolinu Ibra. Bioča zauzima veoma značajan geografski položaj jer je smještena na ušću Lješnice u Lim, ispod Gradine na kojoj su ostaci starog grada, Bihora. Zahvaljujući tome, naselje se veoma brzo razvijalo pa su u njemu podignuti i važni objekti: karavan - saraj s dvorištima, han za prenoćište i blizu njega džamija i mekteb, čiji se ostaci i sada vide.

Ona je predstavljala duhovno središte džemata koji su sačinjavali šest naselja: Bioča, Podgrađe, Gojevići, Poda, Lađevac i Žurina. Kada su pomenuti objekti u Bioči podignuti nije još utvrđeno. Analogno drugim naseljima ovoga tipa, bilo je to krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Osnivače ovih objekata treba tražiti među zapovjednicima bihorske tvrđave, ili među Biočanima koji su se istakli u osmanlijskoj vojsci, u upravi ili administraciji a nijesu zaboravili svoj zavičaj, te u njemu podizali hajrate.

Džamija je više puta stradala, kako se to vidi iz stihova alhamijado pjesnika i posljednjeg imama
ove džamije, Ibrahima Biočaka:

Kad sam bio u Bioči ja imam,
kusur imo u svačemu, dobro znam,
imađoše džematlije svi merak,
da him pišem pod bosanski ja ćitab
Vatan mi je asli bio u Bioči,
od vazda je Crnoj Gori u oči.

Džamiju nam po dva puta gorili,
kuću kulu i moj džemat srušili.
Sad ja jesam po svijetu poskito,
za dunjaluk nisam mnogo ja hito...

Ibrahim Pačariz Biočak je rođen 1852. godine u Bioči. Godinama je služio kao imam i mualim. Bio je veoma poštovana ličnost, ne samo u svom kraju, već i mnogo šire. Balkanski a potom i Prvi svjetski rat donijeli su nedaće Bioči i Ibrahimu. Selo je još u balkanskom ratu spaljeno (tada je propala i džamija) a muslimansko stanovništvo
izbjeglo. Tako se među izbjeglicama u Bijelom Polju našao i Ibrahim sa porodicom, odakle je odselio u Peć, zatim se vraća u Bijelo Polje i, nakon kratkog boravka,
odlazi u Gostun i Brodarevo gdje se stalno nastanio, prihvativši se službe imama u mjesnoj džamiji.Tu je dočekao kraj života. Objesili su ga četnici Koste Pećanca
16. decembra1922.

Na književno stvaralaštvo Biočaka naročito snažan uticaj je izvršio njegov nešto stariji savremenik, Hafiz Salih Gašević. Najpoznatije Biočakovo djelo je ''Kasida'', zaseban rad u šesnaest djelova. Biočak je autor još osam književnih radova (sedam na bosanskom, jedan na albanskom jeziku ). Čuveno je njegovo djelo ''Nasihati'', napisano u prozi. Biočakovi radovi imaju puni karakter alhamijado literature, što je i razumljivo jer je u periodu njegovog stvaralaštva, u Sandžaku još bila Osmanlijska
uprava, u čijem sklopu je dominirala orijentalna islamska kultura i arapsko pismo.

HAJDAR-PAŠINA DžAMIJA U RADULIĆIMA
Radulići su smješteni u lijepoj i plodnoj dolini rijeke Crnče, između šumovitih kosa Oraha i Breze, koje ih odvajaju od sela Jagoča i Godijeva. Radulići su bili sjdište poznate porodice Hajdarpašića, čiji je predak, Hajdar-paša izabrao ovu najljepšu
bihorsku dolinu da u njoj podigne svoj saraj, hamam, džamiju i posljednje počivalište-turbe. Ona spada među prve džamije podignute u ovoj oblasti. Tačna godina gradnje nije poznata jer joj nije pronađen tarih, kao ni nišan iz Hajdar-pašinog turbeta. Vjerovatno je to bilo krajem XVII ili početkom XVIII vijeka, kada je sagrađena većina džamija ovog tipa.

Hajdar-paša Selim došao je u Bihor sultanovim beratom 1689. godine sa dvjesta konjanika i 1.600. sejmena ( pješaka ) Rođen je u Ajvaluku, u Anadoliji. Bližnji
je potomak Hajdar-paše Hadima, čija je loza jako razgranata. U Bihor je došao sa porodicom. Imao je dva sina i kćerku Zuhru, te neudatu sestru Mirhanu, koju je kasnije dao Ćor-paši s kojim je sklopio prijateljstvo da zajedno upravljaju
Bihorom.

Džamija u Radulićima zapaljena je u toku Drugog svjetskog rata. Zapalili su je četnički odredi Pavla Đurišića u toku 1943. godine. Iz ruševina se vidi ljepota njene
arhitekture, koja nije poznata kod seoskih džamija. Bila je zidana na kube, od krečnjaka i bigre (sige), popođena mermerom, a pokrivena olovom. Sa mektebom i
sarajem u blizini, te Hajdar-pašinim turbetom i turbetom njegovog bajraktara ispred, činila je zanimljiv arhitektonski kompleks o kome bi stručnjaci mogli dati podrobniju
studiju. Spada u red monumentalnih građevina kao što je bila džamija sultan-Bajazid Velina II u Novom (Herceg Novi) i Husein - pašina džamija u Pljevljima. Danas postoje ostaci zidina džamije, munareta i turbeta u kome je ukopan Hajdar-paša (Hajdar-pašino
turbe).U džamiji su kao službenici radili članovi porodice Hajdarpašića, dok se nijesu iselili iz Radulića nakon 1912. godine. Od 1918. imam je bio Mustafa Mustaj-beg) zatim Murat-beg i Mehmed - beg Hajdarpašić. Posljednji imami bili su Nadžip-beg Hajdarpašić i Sulejman Dizdarević.

Hajdar-pašini vakufi bili su mnogobrojni. Podaci datiraju iz 1855. godine.

Prihodi :
- kamata mezabeha na vakufski novac 11.184 groša i 34 pare;
- mukata, porez na dućane, kuće i bašte 4.216 groša;
- kirija od mlina 2.800 groša;
- zakupnina od kantara (bagarina) 160 groša.

Rashodi :
- plata imamu i hatibu 4.000 groša;
- plata prvom i drugom mujezinu 960 groša;
- plata kaimu 280 groša;
- plata muteveliji 3.200 groša;
- plata mualimu 1.260 groša;
- plata vakufskom sekretaru 1363 groša;
- zejtin i svijeće za džamiju 3.131 groš;
- mukabele u džamiji 547 groša.

Ukupni prihodi ovog vakufa bili su : 18.350 groša, a rashodi 14.741. groš.
Iz blagajne se još plaćalo sudsko vijeće koje je bilo određeno za krvne osvete i razbojništva. Njega su sačinjavali ugledni i odabrani ljudi (kod nas poznato kao mirovno vijeće). Cilj ovog Vijeća je bio da se izvrše pomire posvađanih pojedinaca ili bratstava. Hajdar-paša je pri svojoj rezidenciji imao gotovo sve prateće službe. Formirao je i sudstvo, čije se vijeće zvalo Hućumat. Hućumat je sačinjavao pet članova Vijeća. Na osnovu ovih podataka se može zaključiti da su Radulići bili veliki kulturni, privredni, administrativni i vjerski centar ne samo na prostoru Hajdar-pašinog pašaluka nego i šire, a ostaci ruševina nekada velelepne džamije opominju i decenijama čekaju da proradi naša savjest.